Kad sam samo htio odnijeti vrećicu iz dućana, postao sam jedina osoba koja je vidjela koliko je moja susjeda zapravo sama
“Gospodine Branko, ako vam je teško, recite odmah, nemojte poslije da ispadne da sam vas opteretila.”
Tako me dočekala Vera na pola stubišta, s jednom rukom na ogradi, drugom na prsima, kao da se ispričava što postoji. U vrećici mi je bio kruh, mlijeko i one male napolitanke koje kupujem kad me uhvati neka tišina u stanu. Samo sam rekao:
“Kakvo opterećenje, susjeda? Pa ne nosim ormar, nego dvije vrećice i lijekove iz ljekarne.”
Nasmijala se, ali nekako stisnuto. Tad sam prvi put stvarno vidio koliko je smršavjela.
Živim sam u Trešnjevci već devet godina, otkad je moja Marica umrla. Djeca su mi u Njemačkoj, jave se, pošalju slike unuka, pitaju jesam li bio kod doktora i jesam li smanjio sol. Sve je to lijepo, ali kad zatvoriš mobitel, stan opet bruji od tišine. Čovjek se navikne na sve, kažu. Ma navikne se, ali ne znači da ne boli.
Verina kći Sanela otišla je na tri mjeseca u Irsku čuvati unuku nakon poroda. Zamolila me pred liftom da pripazim na majku. Da pogledam je li popila tablete, da joj ponekad donesem nešto iz dućana, da nazovem ako bude problem. Rekla je to brzo, gotovo posramljeno, kao netko tko zna da traži previše od tuđeg čovjeka.
Problem je bio njezin sin Davor.
Prvi put me zaustavio ispred ulaza, bez pozdrava.
“Čujem da stalno ulazite kod moje majke.”
“Ulazim kad me zove.”
Pogledao me onim tvrdim pogledom kakav imaju ljudi koji su odavno ljuti, samo više ne znaju na koga.
“Ne treba njoj milostinja. Ima obitelj.”
Tu sam se i ja malo nakostriješio.
“Onda joj se javite češće. Neće mene zvati ako ima vas.”
Ništa nije rekao. Samo je sjeo u auto i zalupio vratima tako da se pola ulice okrenulo.
Vera se pravila da to nije ništa. Uvijek te starije žene tako, gutaju i kad ih peče. Skuhao bih joj kavu, ona meni tursku, pa bismo sjedili za malim stolom uz prozor. Isprva je pričala o vremenu, cijenama, sapunicama. Onda je jednog dana rekla tiho:
“Znaš, Branko, najgore je kad ti telefon zazvoni od reklame, a ti se svejedno ponadaš.”
Ta rečenica me presjekla.
Počeo sam je izvlačiti van. Prvo do klupe ispred zgrade. Onda do placa. Onda do doma umirovljenika u kvartu gdje su četvrtkom imali društvene igre i pjevanje. Gunđala je da je to za “one baš stare”, a onda je nakon dva tjedna došla doma s rumenim obrazima jer je na tomboli dobila šalicu s makovima.
“Vidi mene, ko curica”, rekla je i smijala se od srca. Nisam je takvu prije vidio.
Polako se mijenjala i zgrada. Kata s drugog kata počela joj je donositi juhu. Senad iz prizemlja joj je popravio slavinu u kuhinji. Čak je i ona vječno namrgođena Ljiljana jednom pokucala i donijela joj komad gibanice. Kao da je ljudima samo trebao netko prvi da krene.
A meni… meni se vraćao neki ritam. Ujutro bih se obrijao jer znam da ću do Vere. Prestao sam ručati nad sudoperom. Počeo sam opet kuhati grah, puniti paprike, pa odnijeti i njoj. Glupo zvuči, ali osjećao sam se korisno. Kao da nisam samo čovjek koji čeka mirovinu, račun za plin i poziv djece nedjeljom.
Onda je puklo.
Jedne subote navečer Vera nije otvarala vrata. Zvao sam, lupao, osjetio onaj ledeni strah niz leđa. Na kraju sam nazvao bravara i hitnu. Našli smo je na podu u hodniku. Nije bio moždani, srećom, nego pad i jaka slabost jer dva dana gotovo ništa nije jela.
U bolnici se pojavio Davor. Raščupan, neobrijan, bijesan. Na mene prvo, naravno.
“Kako ste to pazili na nju?”
Priznajem, tad sam planuo.
“A gdje si ti bio? Nemoj sad na mene galamit jer te grize savjest.”
Vera je iz kreveta jedva podigla ruku.
“Dosta. Obojica. Kao dva pijetla, a nijedan nije bio kad sam plakala sama u stanu.”
Tišina. Teža od bilo kakve psovke.
Davor je spustio glavu. Sjeo je. Nakon dugo vremena, valjda prvi put iskreno, rekao je:
“Mama, nisam dolazio jer svaki put kad dođem, vidim oca u tom stanu. I sebe kakav sam bio. Sve mi se skupi… pa pobjegnem.”
Vera ga je gledala dugo. Nije odmah oprostila, to se vidi. Ali mu je dotaknula ruku.
“A ja sam mislila da te nije briga. Vidi budale i mene i tebe.”
Nasmijali smo se kroz suze, onako jadno, ljudski.
Kad se vratila kući, Davor je počeo dolaziti svake srijede. Nekad donese voće, nekad samo sjedne. Nije postao drugi čovjek preko noći, daleko od toga. Zna još biti grub, nestrpljiv, sav u nekom svom nemiru. Ali sad ostane. To je već puno.
Sanela se vratila iz Irske i rasplakala se na vratima kad je vidjela majku sređenu, kosu obojenu, na stolu križaljku i onu šalicu s makovima. Rekla mi je:
“Branko, ne znam kako da vam vratim.”
Rekao sam joj da ne vraća meni ništa. Neka samo ne zaborave jedni na druge čim opet bude frka, posao, umor, život. Jer tako to krene. Ne iz zloće. Nego iz odgađanja.
Danas više nitko u našoj zgradi nije baš sasvim stranac. Pozdravljamo se, pitamo jedni druge treba li što iz dućana, stanemo dvije minute dulje nego prije. Nije to sad neka bajka, da se razumijemo. I dalje se ljudi svađaju oko parkirnog mjesta i buke. Ali ima više topline. Nekako manje glumimo da nam nitko ne treba.
A ja? Ja više ne kupujem napolitanke zbog tišine. Sad ih uzmem kad Vera kaže da dolazi ekipa na belu.
Koliko ljudi živi vrata do nas, a da nemamo pojma kako im je zapravo? I koliko puta se iza one rečenice “dobro sam” krije cijeli jedan život koji se raspada u tišini?