Mislila sam da ćemo muž i ja u novom stanu napokon početi miran život, ali već prve večeri zidovi su počeli podrhtavati od tuđih svađa, urlanja i lupanja. Pokušavala sam biti razumna, kulturna i strpljiva, ali svaki novi dan u toj zgradi unosio je još više straha, napetosti i otrova među nas dvoje. Na kraju smo morali birati između tog stana i vlastitog razuma, a ta odluka me i danas boli.
Stajala sam pred vratima susjede iz našeg ulaza kad sam prvi put shvatila koliko duboko može boljeti tuđa tišina. Moji roditelji su joj mjesecima pomagali u tajnosti, ostavljali hranu i novac, ali više ih je bilo strah jezika iz zgrade nego njezine gladi. Kad sam to saznala, više nisam mogla mirno gledati kako svi glume da je sve u redu dok jedna žena polako tone pred našim očima.
Nisam mislio da će me obična molba iz haustora tako pogoditi, ali kad sam počeo pomagati starijoj susjedi dok joj je kći bila na putu, otvorilo se nešto mnogo dublje od svakodnevne usluge. U toj tihoj zagrebačkoj zgradi upoznao sam njezinu bol, svoj vlastiti osjećaj praznine i sina koji je godinama bježao od svega što ga je podsjećalo na dom. Na kraju nisam spasio samo nju od samoće, nego sam i sebi vratio razlog da se ujutro obujem i siđem među ljude.