Gladna susjeda koja nikad nije pronašla mir: Priča iz djetinjstva u Sarajevu
“Mama, ima li još hljeba?” pitao sam tiho, gledajući kako mama reže posljednju krišku i stavlja je na tanjir. Nije mi odgovorila odmah, samo je pogledala prema vratima, kao da očekuje da će neko pokucati. I baš tada, začulo se tiho kucanje. Znao sam ko je to. Azra. Mala, mršava djevojčica iz stana do nas, uvijek u istim izblijedjelim helankama i prevelikoj majici.
Mama je otvorila vrata, a Azra je stajala tamo, držeći se za rub vrata, pogleda spuštenog, kao da se stidi što je opet tu. “Dobar dan, teta Jasna… ima li možda malo kruha?” pitala je tiho, a glas joj je drhtao. Mama je odmah uzela tanjir i pružila joj krišku hljeba s malo paštete. “Evo, dušo, pojedi. I reci mami da dođe kasnije na kafu.”
Gledao sam Azru kako uzima hranu, zahvaljuje i nestaje niz hodnik. Zatvorio sam vrata i pitao: “Zašto oni nikad nemaju ništa za jesti?” Mama je samo uzdahnula i sjela za stol. “Nije lako, sine. Njen otac… znaš i sam, često je pijan. Sve što zaradi, ode na rakiju. A njena mama… ona je dobra žena, ali nema snage da se izbori.”
Nisam tada razumio sve, ali sam osjećao težinu u stomaku, neku vrstu krivnje što mi imamo makar i taj komad hljeba, a Azra nema ništa. Otac je došao s posla kasnije tog dana, umoran i nervozan. “Opet je bila Azra?” pitao je, a mama je samo klimnula glavom. “Ne možemo ih spasiti, Jasna. Možemo im pomoći, ali ne možemo ih spasiti.”
Noći su bile najteže. Kroz tanke zidove čuo sam svađe iz susjednog stana. Azrin otac, Enver, vikao je, a ponekad bi nešto tresnulo o zid. Jednom sam čuo kako Azra plače. Te noći nisam mogao zaspati. Ujutro sam je sreo na stepenicama. Imala je modricu na ruci. “Jesi li dobro?” pitao sam je. Samo je klimnula glavom i brzo prošla pored mene.
Dani su prolazili, a situacija se nije mijenjala. Mama je svaki put kad bi Azra došla, davala joj nešto hrane. Nekad bi joj dala i staru odjeću koju sam prerastao. Azrina mama, Sabina, dolazila bi navečer na kafu. Sjedila bi za našim stolom, šutjela i gledala u šolju. “Ne znam više šta da radim, Jasna,” rekla bi tiho. “Enver nije uvijek bio ovakav. Prije rata je bio dobar čovjek. Sad… ne znam ga više prepoznati.”
Jedne večeri, dok sam učio za školu, začuo sam galamu iz hodnika. Istrčao sam i vidio Sabinu kako vuče Envera niz stepenice, dok je on psovao i prijetio. Azra je stajala na vrhu stepenica, drhtala i plakala. Mama je potrčala do nje, zagrlila je i povela u naš stan. “Ostani ovdje, dušo, dok se ne smiri.”
Te noći Azra je spavala kod nas. Prije nego što je zaspala, šapnula mi je: “Voljela bih da imam ovakvu porodicu.” Nisam znao šta da joj kažem. Osjećao sam se bespomoćno, ali i ljutito. Zašto niko ne može pomoći toj djevojčici? Zašto odrasli ne mogu biti bolji?
Sljedećih dana, Enver je nestao. Niko nije znao gdje je. Sabina je bila mirnija, ali i tužnija. Azra je dolazila kod nas svaki dan, jela s nama, učila sa mnom. Počeli smo se zbližavati. Jednog dana, dok smo crtali za stolom, pitala me: “Jesi li ikad bio gladan?”
Zastao sam. “Ne onako kako si ti gladna, Azra. Ali nekad me boli stomak od brige.”
Pogledala me i nasmiješila se. “Ti si dobar prijatelj.”
Proljeće je donijelo promjene. Enver se vratio, ali nije više bio isti. Bio je tih, povučen, kao da ga je nešto slomilo. Sabina je počela raditi u obližnjoj pekari, a Azra je dobila novu jaknu od mamine prijateljice. Počela je dolaziti u školu urednija, nasmijanija. Ali tragovi prošlosti nisu nestali. Ponekad bi se trgnula na glasniji zvuk, ili bi pogledala prema vratima kao da očekuje da će neko upasti.
Jednog dana, dok smo sjedili na klupi ispred zgrade, Azra mi je rekla: “Znaš, nekad sanjam da jedem veliku čokoladu, ali kad se probudim, stomak mi je još uvijek prazan.”
Nisam znao šta da joj kažem. Samo sam joj dao pola svoje čokolade. “Nije puno, ali bolje nego ništa.”
Godine su prolazile. Odrasli smo, svako je krenuo svojim putem. Azra je otišla s majkom u Njemačku, tražeći bolji život. Čuli smo da je tamo završila školu i da radi kao medicinska sestra. Enver je ostao sam, povučen i izgubljen. Mama je često govorila: “Nekad je dovoljno samo malo dobrote da nekome promijeniš život.”
Danas, kad se sjetim tih dana, pitam se: Jesmo li mogli učiniti više? Koliko je djece poput Azre još uvijek gladno, ne samo hrane, nego i ljubavi, sigurnosti, mira? Možemo li mi, obični ljudi, zaista promijeniti nečiju sudbinu, ili je sve to samo kap u moru nepravde?
Šta vi mislite? Da li ste ikada imali susjeda kojem ste željeli pomoći, ali niste znali kako? Koliko daleko treba ići u pokušaju da spasimo nekoga iz tuđeg pakla?