Najhladnija noć mog života nije me zaledila koliko me je izgladnjela duša. Lutao sam sarajevskim ulicama, osjećajući se nevidljivim i zaboravljenim, dok su mi misli bile s porodicom koju nisam mogao nahraniti. Te noći sam shvatio koliko je tanka granica između dostojanstva i očaja.
Sjećam se dana kad sam prvi put shvatio da glad nije samo osjećaj u stomaku, nego i u duši. Živjeli smo u iznajmljenom stanu u Sarajevu, a naši susjedi su svakodnevno vodili bitku s neimaštinom i očajem. Najviše me pogodila mala Azra, djevojčica iz susjedstva, čije su oči uvijek tražile nešto više od komada kruha.
Kao dijete odrasla sam uz Amru, djevojčicu iz susjedstva koju je često mučila glad. Moja mama joj je krišom donosila hranu, dok su ostali odrasli okretali glavu od njene tuge. Danas se pitam jesam li i ja, svojim djetinjim nerazumijevanjem, bila dio te šutnje.