Bez doma, ali s nadom: Kako su šah i ljubav promijenili moj život na klupi u Sarajevu

“Hajde, Adnane, makni se s te klupe! Opet si tu, kao da nemaš gdje drugo biti!” vikao je komunalac dok sam skupljao svoje stare, poderane stvari. Bio je decembar, snijeg je padao po praznom parku kod Vječne vatre, a ja sam drhtao, ne samo od zime nego i od gladi. Ruke su mi bile crvene i ispucale, ali nisam imao gdje drugo. Otac me izbacio iz stana prije tri mjeseca, nakon još jedne naše svađe zbog njegovog alkohola. Majka je šutjela, kao i uvijek. Samo je sestra Lejla plakala dok sam izlazio.

Sjedio sam na toj klupi svaki dan, gledajući prolaznike kako žure svojim toplim domovima. U džepu sam imao samo jednu stvar vrijednu spomena – stari šahovski set koji mi je poklonio djed prije nego što je umro. Djed je bio moj jedini pravi prijatelj; naučio me da u šahu uvijek postoji izlaz, čak i kad izgleda da si matiran.

Jednog dana, dok sam pokušavao ugrijati ruke pušući u njih, prišao mi je stariji čovjek. “Igraš li šah?” upitao je, gledajući moj set. “Igram… barem pokušavam,” odgovorio sam tiho. Sjeo je pored mene i postavio figure. Zvao se Mustafa. Ispostavilo se da je bivši profesor matematike koji je svaki dan dolazio u park igrati šah s nepoznatim ljudima.

“Znaš li šta je najvažnije u šahu?” pitao me dok smo igrali. “Strpljenje. I sposobnost da vidiš dalje od sljedećeg poteza. To ti treba i u životu, sine.”

Tih nekoliko sati dnevno s Mustafom bili su mi spas. Zaboravljao bih na glad i hladnoću. Počeo sam pobjeđivati starce iz parka, a onda su dolazili i mlađi momci iz kvarta da me izazovu. Neki su mi donosili sendviče ili čaj. Prvi put nakon dugo vremena osjećao sam se kao da vrijedim nešto.

Ali noći su bile najgore. Spavao sam u napuštenoj garaži blizu Marijin dvora, pokriven starim kartonima. Jedne noći probudio me zvuk razbijenog stakla i glasovi pijanih mladića. “Evo ga onaj klošar! Hajmo ga malo zabaviti!” Smijali su se dok su me gurali i vrijeđali. Jedan mi je čak pokušao uzeti šahovski set, ali sam ga grčevito držao uz sebe.

Sutradan sam došao u park s modricama na licu. Mustafa je odmah primijetio. “Šta ti se desilo?” pitao je zabrinuto.

“Ništa… Samo sam pao,” slagao sam. Ali on me pogledao onim očima koje sve vide.

“Znaš li gdje živiš? Kod mene ima mjesta za jednu dušu više,” rekao je tiho.

Nisam mogao prihvatiti odmah. Osjećao sam se kao teret svima oko sebe. Ali kad je temperatura pala ispod nule, skupio sam hrabrost i pokucao na Mustafina vrata. Njegova žena Azra dočekala me s toplom supom i čistom posteljinom.

Tih dana kod Mustafe naučio sam više o životu nego ikad prije. Pomagao sam im oko kuće, išao po drva, čitao knjige iz njihove male biblioteke. Mustafa me prijavio na lokalni šahovski turnir za mlade. Bio sam nervozan, ali kad sam sjeo za ploču, sve drugo je nestalo.

Finale turnira igrao sam protiv Dine, poznatog po tome što nikad ne gubi. Svi su navijali za njega, ali ja sam igrao za sebe – i za djeda koji me naučio da nikad ne odustajem. Nakon tri sata igre, matirao sam ga. Ljudi su mi prilazili, čestitali, a neki su čak plakali.

Pobjeda mi je donijela malu novčanu nagradu i poziv u šahovski klub “Bosna”. Prvi put nakon dugo vremena nazvao sam sestru Lejlu.

“Adnane! Gdje si? Mama stalno plače… Tata te traži po gradu,” rekla je kroz suze.

“Dobro sam, Lejla… Igram šah. Možda ću uskoro doći kući,” odgovorio sam drhtavim glasom.

Nisam mogao zaboraviti ni majku ni sestru, ali otac… Njega nisam mogao oprostiti tako lako. Ipak, jednog dana skupio sam hrabrost i otišao pred našu zgradu. Otac je sjedio na stepenicama, stariji i umorniji nego ikad prije.

“Adnane… Sine… Oprosti mi,” rekao je tiho, spuštajući pogled.

Stajali smo tako nekoliko minuta u tišini. Onda me zagrlio prvi put nakon mnogo godina.

Vratio sam se kući, ali ništa nije bilo isto. Otac je prestao piti – barem se trudio – a majka me grlila svaki dan kao da će me opet izgubiti. Lejla je bila ponosna na mene; pričala je svima kako joj brat igra šah za klub “Bosna”.

Ali problemi nisu nestali preko noći. Otac se borio sa svojim demonima, majka sa strahom da ću opet otići, a ja s osjećajem da nikad neću biti dovoljno dobar za njihovu ljubav.

Jedne večeri sjedio sam s ocem za kuhinjskim stolom. “Znaš, Adnane… Nisam znao kako biti otac. Moj otac je mene tukao… Ja nisam znao drugačije,” rekao je kroz suze.

“Možda možemo naučiti zajedno,” odgovorio sam tiho.

Danas imam 22 godine i radim kao trener šaha za djecu iz socijalno ugroženih porodica u Sarajevu. Mustafa je umro prošle zime, ali njegova mudrost ostala je sa mnom zauvijek.

Ponekad se pitam: Da nije bilo te klupe u parku i stare šahovske ploče – bih li ikada pronašao put kući? Može li jedna strast stvarno promijeniti sudbinu cijele porodice ili smo svi samo figure na nečijoj tuđoj ploči?