Uselili smo se u stan iz snova u Zagrebu, a onda nam je susjeda iz susjednog stana gotovo uništila brak
“Jel vi mislite ovako svaku noć?” viknula sam kroz poluotvorena vrata dok je iz susjednog stana opet nešto tresnulo o zid tako jako da mi je čaša pala sa stola.
S druge strane hodnika stajala je žena u iznošenoj trenirci, raščupane kose, s cigaretom među prstima. Pogledala me kao da sam joj došla ukrasti kruh iz usta.
“Ako ti smeta, zovi policiju”, rekla je i nasmijala se onim hladnim, bezobraznim smiješkom od kojeg ti se želudac stisne.
Tad sam prvi put stvarno osjetila da smo napravili strašnu grešku.
Marko i ja uselili smo se u taj stan u Trešnjevci krajem jeseni. Nije bio velik, ali bio je naš. Nakon godina podstanarstva, seljakanja po tuđim stanovima i brojanja svake kune, taj mali dvosobni stan bio je kao obećanje da će napokon krenuti bolje. Sjećam se kako smo prvi dan sjedili na podu među kutijama, jeli burek iz pekare iza ugla i smijali se jer još nismo imali montiran stol.
“E, ljubavi, ovo je početak nečeg lijepog”, rekao je Marko.
Ja sam mu vjerovala.
Prvu noć probudilo nas je urlanje. Ne ono obično, kad se ljudi posvađaju pa zalupi vratima. Ovo je bilo sirovo, ružno, puno psovki i nekog ludog očaja. Ženski glas. Muški glas. Onda dječji plač. Zatim udarac. Pa tišina. Ona teža od buke.
Ležala sam ukočena i gledala u strop.
“Jesi čuo?” šapnula sam.
Marko je samo rekao: “Čuo sam. Nemoj sad izlazit.”
Ali nije ostalo na toj noći. Svaki dan nešto. Ujutro lupanje vratima i vika po hodniku. Popodne glasna muzika, kao inat svima. Navečer svađe, vrijeđanja, psovke koje odzvanjaju kroz cijevi i zidove. Ponekad bi njihova klinka sjedila na stepenicama i plakala sama, a meni bi se srce raspalo, ali nisam znala smijem li prići.
Susjeda se zvala Sanela. Živjela je s mužem Mirsadom, punoljetnim sinom Adnanom i tom malom djevojčicom, Lejlom. Nitko od njih nije djelovao stabilno. Jedan dan bi ti Sanela na hodniku rekla: “Oprosti zbog sinoć, imali smo problema”, a već drugi dan bi ti pred vratima ostavila vreću smeća jer si je, navodno, “krivim pogledom” provocirao.
Marko je isprva govorio da moramo biti mirni.
“Ne treba se kačit s budalama”, ponavljao je.
Ali kako biti miran kad ti svaku noć netko trese zid iznad glave? Kad ne spavaš. Kad se budiš s grčem. Kad počneš šaptati u vlastitom stanu da ne izazoveš novu scenu.
Počeli smo se svađati zbog gluposti. Zbog neopranog suđa. Zbog računa. Zbog toga tko će otići u dućan. Zapravo se nismo svađali zbog toga. Svađali smo se jer smo bili na rubu.
Jedne nedjelje Marko je pokucao kod njih. Kulturno, stvarno kulturno.
“Ljudi, ajmo se dogovorit. Samo malo tiše navečer. Radimo oboje, ne možemo ovako.”
Mirsad je stajao na vratima u majici bez rukava, crven u licu.
“Ti ćeš meni govorit kako ću ja živjet u svom stanu?”
“Ne govorim ti kako da živiš, nego da poštuješ susjede.”
Adnan se tada pojavio iza njega i rekao: “Nemoj da te zapamtimo, komšija.”
Kad mi je Marko to ispričao, ruke su mi se odsjekle. On je pokušavao glumiti da nije ništa.
“Ma prazne priče”, rekao je.
Ali više nije išao bez veze ni do auta sam.
Predsjednik suvlasnika slegnuo je ramenima. Rekao je da su već svi imali problema s njima, da su dolazile i policija i socijalna služba, pa opet isto. Jedna starija susjeda mi je na stubištu tiho rekla: “Dijete drago, ako možeš, bježi odavde. To ti nije život.”
Najgore je bilo pred Božić. Kupili smo male lampice za balkon, prvi put da uredimo nešto svoje. Htjela sam osjetiti malo radosti, malo normalnog života. Te večeri Sanela je počela lupati po našem zidu metlom i vikati da njoj svjetla ulaze u oči. Marko joj je kroz vrata rekao da pretjeruje, a ona je tada poludjela.
“Vi mislite da ste bolji od nas! Vi ćete letjet odavde, čuješ li me?”
Onda je netko snažno udario u naša vrata. Jednom. Dvaput. Treći put toliko da sam vrisnula.
Marko je stao ispred mene, a ja sam prvi put u našem braku vidjela pravi strah na njegovom licu. Ne ljutnju. Strah.
Te noći nismo spavali. Sjedili smo u kuhinji, u jaknama, kao da ćemo svaki čas morati bježati. U tri ujutro rekla sam mu ono što sam tjednima gutala.
“Ja više ne mogu. Ovaj stan me guši. Nisam sretna. Postali smo ljudi koje ne prepoznajem.”
Marko je dugo šutio. Gledao je u šalicu kave koju nije ni taknuo.
“Znam”, rekao je tiho. “I mene.”
To me slomilo više nego sve te prijetnje. Jer smo toliko dugo štedjeli, odricali se, sanjali taj komad mira, a sad smo od njega morali odustati da bismo spasili sebe.
U roku od mjesec dana našli smo drugi podstanarski stan u Španskom. Manji, skuplji, ništa posebno. Ali prve noći tamo čula se samo perilica iz susjednog stana i nečiji tihi televizor. I ja sam se rasplakala od olakšanja, onako glupo i iscrpljeno.
Najteže mi je bilo kad smo zadnji put zaključali vrata tog “našeg” stana. Imala sam osjećaj kao da ne odlazim iz prostora, nego iz neke verzije života koju sam zamišljala godinama.
Danas mi ljudi kažu: “Ma susjedi su susjedi, treba izdržat.” Ne znam. Ja mislim da čovjek ne treba izdržavati sve pod cijenu vlastitog mira. Stan se može prodati, namještaj zamijeniti, ali kad ti se strah uvuče pod kožu i u brak, to se teško krpa.
Biste li vi ostali i borili se do kraja, ili otišli kao mi? I gdje je uopće granica između strpljenja i samouništenja?