Nikada neću zaboraviti osjećaj kad sam shvatila da sam zaboravila vlastitu baku. Ova priča govori o mojoj borbi između posla, obiteljskih konflikata i vlastitih osjećaja krivnje, dok pokušavam ispraviti ono što sam propustila. U ovim redovima tražim oprost, ali i razumijevanje vas koji ste možda prošli kroz slično.
Na kišnu jesenju večer, zatekao sam baku Anku kako stoji u kuhinji, zbunjeno držeći jabuke u rukama, ne sjećajući se vlastitog recepta za pitu. Dok su joj sjećanja blijedjela, cijela obitelj suočavala se s boli Alzheimerove bolesti, osjećajem krivnje i nemoći. Na kraju sam ostao sam s pitanjem: što nam ostaje kad uspomene nestanu – ljubav, žaljenje ili nešto treće?
Gledala sam kako moj brat Dario cijeli život žrtvuje sebe za svoju djecu, a kad mu je najviše trebalo, ostao je sam. Kroz ovu priču proživljavam vlastitu krivnju, obiteljske sukobe i tražim odgovor gdje smo pogriješili. Je li ljubav i žrtva danas uopće više nešto što vrijedi?