Bakina posljednja pita od jabuka: Priča o zaboravu, ljubavi i samoći

“Ne mogu se sjetiti… Zašto se ne mogu sjetiti?” bakine riječi odzvanjale su kuhinjom dok je vani kiša udarala o prozore. Stajala je ispred mene, držeći u ruci oguljenu jabuku, a pogled joj je bio izgubljen negdje između prošlosti i sadašnjosti. Miris cimeta i tijesta, nekad tako poznat i topao, sada je visio u zraku kao podsjetnik na nešto što polako nestaje.

“Bako, trebaš li pomoć?” pitao sam tiho, bojeći se da ću je povrijediti ako previše navaljujem. Pogledala me, oči su joj bile mutne, ali u njima je još uvijek titrala ona stara toplina. “Ivane, znaš li ti koliko šećera ide u pitu? Ja sam uvijek stavljala… ili je to bila sol?” Glas joj je zadrhtao, a meni se srce stegnulo.

Moja baka Anka, žena koja je cijeli život bila stup naše obitelji, sada je bila izgubljena u vlastitoj kuhinji. Sjećam se kako je nekad, dok sam bio dijete, svake jeseni miris njene pite od jabuka ispunjavao cijelu kuću. Svi bismo se okupljali oko stola, smijali se, pričali viceve, a ona bi uvijek imala spremnu toplu riječ i komad pite za svakoga. Sada, dok sam gledao kako joj ruke drhte iznad tijesta, osjećao sam se bespomoćno.

“Bako, hajde da zajedno napravimo pitu. Ja ću guliti jabuke, ti mi reci što dalje.” Pokušao sam joj vratiti osjećaj kontrole, ali ona je samo slegnula ramenima. “Ne znam, Ivane. Sve mi je nekako maglovito. Prije sam znala svaki korak, a sad… kao da mi je netko izbrisao sjećanja.”

U tom trenutku u kuhinju je ušla mama, noseći tanjur s još toplim komadom kruha. “Što se ovdje događa?” upitala je, ali čim je vidjela bakin izraz lica, sve joj je bilo jasno. “Opet zaboravljaš, mama?”

Baka je šutjela, a ja sam osjetio kako se napetost širi prostorijom. Mama je uzdahnula, odložila tanjur i sjela do bake. “Znaš, mama, nije važno ako ne znaš recept. Važno je da smo zajedno.”

Ali baka je odmahnula glavom. “Nije to isto. Što sam ja ako ne mogu napraviti ni običnu pitu? Što ostaje od mene?”

Te večeri, dok je kiša neumorno padala, cijela naša obitelj sjedila je za stolom. Tata je šutio, gledao kroz prozor, a sestra Marija je pokušavala pričati o nečemu veselom, ali nitko nije slušao. Svi smo gledali baku, koja je zurila u praznu zdjelu s jabukama.

“Znaš, Ivane,” šapnula mi je kasnije dok smo ostali sami u kuhinji, “nekad sam znala sve – kad treba staviti kvasac, koliko treba peći, kako da tijesto bude mekano. Sad mi se čini da mi je sve to netko ukrao.”

Pokušao sam je utješiti, ali riječi su mi zapinjale u grlu. “Bako, ti si još uvijek ti. I kad ne znaš recept, i kad zaboraviš gdje si ostavila naočale. Mi te volimo.”

Pogledala me, a u očima joj se pojavila suza. “A što ako jednog dana zaboravim i vas?”

Nisam znao što reći. Samo sam je zagrlio, osjećajući kako mi se srce lomi.

Sljedećih tjedana, baka je sve češće zaboravljala sitnice. Ključeve, gdje je ostavila šal, imena susjeda. Mama je postajala sve nervoznija, tata se povlačio u sebe, a Marija je izbjegavala biti kod kuće. Svi smo se nosili s tim na svoj način, ali nitko nije znao kako pomoći.

Jedne večeri, dok sam sjedio s bakom u dnevnoj sobi, počela je pričati o svom djetinjstvu u Bosni. “Bila sam mala, ali sjećam se mirisa šljive kad bi padala kiša. I kako smo svi sjedili oko peći, pričali priče. Tada sam naučila praviti pitu od jabuka. Moja mama, tvoja prabaka, uvijek je govorila: ‘Pita se pravi s ljubavlju, a ne po receptu.’”

Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje. Sljedećeg dana, odlučio sam napraviti pitu s bakom, bez recepta. Samo sjećanja, mirisi i osjećaji. Gulili smo jabuke, smijali se kad sam pogriješio i stavio previše cimeta, a baka je, makar na trenutak, opet bila ona stara – vesela, puna života.

Kad je pita bila gotova, cijela kuća je mirisala kao nekad. Svi smo sjeli za stol, a baka je uzela prvi zalogaj. “Nije kao moja, ali je dobra,” nasmijala se. “Možda je to i poanta – da se sjećanja mijenjaju, ali ljubav ostaje.”

Ali bolest nije stala. S vremenom, baka je zaboravila i kako se zovem. Jednog dana, dok sam joj donosio čaj, pogledala me zbunjeno. “Tko si ti, mladiću?”

Srce mi se slomilo, ali nisam pokazao. “Ja sam tvoj unuk, Ivane.”

Pogledala me, a u očima joj je na trenutak zaiskrila prepoznatljivost. “Ivane… lijepo ime.”

Nakon toga, sve je išlo nizbrdo. Mama je plakala svake noći, tata je sve češće ostajao na poslu, a Marija je otišla studirati u Zagreb, ne mogavši više gledati baku kako nestaje pred našim očima. Ja sam ostao, pokušavajući pronaći smisao u svemu tome.

Jedne noći, dok sam sjedio uz baku, koja je tiho disala, pitao sam se: što ostaje kad nestanu sjećanja? Je li to ljubav, žaljenje, ili samo praznina?

Možda nikad neću znati odgovor. Ali znam jedno – miris pite od jabuka uvijek će me podsjećati na baku, na sve što smo izgubili i na sve što još uvijek imamo.

Ponekad se pitam: kad sve nestane, što nam ostaje? Je li ljubav dovoljna da premosti zaborav? Što vi mislite?