Kad sam ostala i žena i njegovateljica: kako nas je jedna prometna nesreća skoro uništila, a onda natjerala da se prvi put stvarno pogledamo
“Nemoj me tako gledati, Marina. Kao da sam ti crko pred očima, a ne ostao živ.”
To mi je rekao Ivan dok sam mu pokušavala namjestiti noge na kolicima, a on ih više nije osjećao. Bio je studeni, prozor je puštao propuh, na štednjaku je kipjelo varivo, a meni je ruka drhtala od umora toliko da sam jedva uhvatila ručku. Samo sam stajala i gledala ga. I onda sam pukla.
“A kako da te gledam? Reci mi, molim te. Kako?”
Nisam ni završila, a već sam plakala. On je okrenuo glavu prema zidu. Ja sam ugasila štednjak i sjela na pod kraj sudopera, u jakni, jer nisam stigla ni peć upaliti kako treba. Tako je izgledao naš brak sedam mjeseci nakon njegove prometne nesreće.
Prije toga smo bili obični ljudi. On je vozio kombi za jednu firmu kod Sesveta, ja sam radila u drogeriji na blagajni. Imali smo mali stan na trećem katu bez lifta, kredit, stare prozore i plan da iduće ljeto odemo tri dana na more, makar u Crikvenicu. Ništa posebno. Ali naše.
Onda ga je jedan kamion udario sa strane kod naplatnih kućica. Jedan trenutak ideš na posao, drugi trenutak ti doktor govori da je kralježnica teško oštećena i da “morate biti spremni na novi život”. Mrzim tu rečenicu. Novi život? To zvuči kao reklama. A naš je više ličio na kaznu.
Prvih mjesec dana živjela sam između bolnice, posla i autobusa. Svi su govorili: “Budi jaka, Marina.” To mi je išlo na živce. Kao da imam izbor. Kad je došao kući, shvatila sam da nismo spremni ni za što. Kupaonica uska. Pragovi posvuda. Krevet prenizak. Kolica jedva prolaze kroz hodnik.
Privatna rehabilitacija bila je skupa kao suho zlato. Državno je išlo sporo, termini rijetki, a svatko ti šapne da bi privatno bilo bolje. Naravno da bi bilo bolje. Sve je bolje kad imaš novca. Mi nismo imali. Prodala sam zlatni lančić od pokojne mame, dignuli smo minus, posudili od mog brata Darija i opet nije bilo dovoljno.
Ivan je postajao sve tiši, pa onda odjednom eksplozivan.
“Nemoj mi rezati meso. Nisam dijete.”
“Ne mogu ja sam”, rekla bih.
“Onda pusti. Gladovat ću.”
To nisu bile svađe zbog mesa. To su bile svađe zbog svega što je izgubio, a nije znao kako to izgovoriti. A ja… ja više nisam znala gdje završava pomoć, a gdje počinje poniženje.
Najgore je bilo s rodbinom. Njegova teta Ljiljana bi došla nedjeljom s pitom i savjetima koje nitko nije tražio.
“Moraš ti njega malo trgnuti. Ne valja da se čovjek prepusti.”
Kao da se prepustio iz dosade, a ne zato što noću ne spava od bolova.
Moja ujna Katica je bila druga krajnost.
“Dijete, ne možeš ti ovako do kraja života. Još si mlada.”
Ta rečenica me boljela više nego što sam htjela priznati. Jer sam se nekad, u tri ujutro, i sama toga sramila. Pomisli koje normalan čovjek ne želi imati. Kako bi bilo da samo odem prošetati i ne vratim se satima. Da jedan dan nitko ništa ne traži od mene. Onda pogledam Ivana kako spava, sav ukočen i namrgođen čak i u snu, i osjećam se kao najveće smeće.
Jedne večeri našla sam neplaćene račune ispod njegove strane kreveta. Struja, pričuva, dopunsko. Sakrio ih je od mene.
“Zašto?”
Slegnuo je ramenima.
“Da te poštedim.”
“Poštediš? Ivan, ja perem te, dižem te, hranim, radim, zovem doktore, natežem se s papirologijom, i ti mene štediš računima?”
Prvi put je viknuo na mene tako da sam se sledila.
“A što hoćeš više od mene? Reci! Da prohodam? Da ustanem i odem zaraditi? Da budem isti?”
Nastala je ona grozna tišina kad znaš da je sve već otišlo predaleko. Samo se čuo frižider i susjed iznad nas kako pomiče stolice.
Tad mi je, onako ružno, izletjelo:
“Ne tražim da budeš isti. Tražim da ne budem sama u ovome.”
On me pogledao kao da sam ga ošamarila. I iskreno, jesam.
Sutradan nisam otišla na posao. Sjela sam na WC školjku, zatvorila vrata i samo gledala u pločice. Nisam mogla disati kako treba. Srce mi je lupalo, ruke ledene. Mislila sam da imam infarkt. Doktorica opće prakse rekla je da je napad panike i da sam pregorjela.
Kad sam se vratila kući, Ivan je bio neobično miran.
“Zvao sam centar”, rekao je tiho. “Pitao za psihološku pomoć. Za parove. Ako… ako još ima smisla.”
Nisam odmah odgovorila. Samo sam skinula jaknu i sjela nasuprot njemu.
Prvi odlazak kod psihoterapeutkinje bio je muka. Oboje ukočeni, oboje ljuti, oboje puni srama. A onda je žena samo pitala: “Kad ste zadnji put jedno drugom rekli čega se zapravo bojite?”
Ivan je šutio dugo. Baš dugo.
Onda je promuklo rekao: “Bojim se da me gleda kao obavezu.”
Ja sam rekla prije nego što sam stigla uljepšati: “Bojim se da ću se jednog jutra probuditi i mrziti te jer sam zaboravila sebe.”
Plakali smo oboje. Ne filmski lijepo. Ružno, iscrpljeno, s crvenim nosom i spuštenim ramenima.
Nismo se čudesno spasili nakon toga. I dalje brojimo kune do plaće. I dalje se natežemo oko terapija, pelena, rampi za ulaz i glupih papira. I dalje nekad planemo bez veze. Ali sad barem znamo da ispod svega toga nisu samo bijes i umor. Nego strah. Tuga. Sram. Ljubav koja se izgubila pod teretom svega i sad se polako, nespretno, vraća.
Nekad mi Ivan sam kaže: “Danas sam težak, znam.” A ja njemu: “Danas ne mogu sve.” I to zvuči malo, ali za nas je ogromno.
Još učimo kako biti muž i žena, a ne samo pacijent i njegovateljica.
Je li ljubav stvarno dovoljna kad život ovako oguli čovjeka do kosti? I koliko partner može nositi prije nego što i sam počne tonuti?