Kad mi je majka rekla da sam trebala trpjeti batine radi djece, znala sam da više nemam kome otići
“Ako sad izađeš kroz ta vrata, nemoj se više vraćati!” vikao je Goran dok je šakom udarao u dovratak, toliko blizu moje glave da mi je žbuka pala u kosu.
Držala sam Lejlu za ruku, a Tarik mi se sakrio iza nogu. Imao je šest godina i tresao se tako jako da su mu zubi cvokotali. Onda je napravio nešto što nijedno dijete ne bi smjelo napraviti.
Stao je ispred mene.
“Nemoj mamu”, rekao je, jedva čujno. “Molim te, tata.”
Goran je zastao. Samo na trenutak. Pogledao je sina, pa mene, kao da smo mu mi krivi što je izgubio živce. U očima mu nije bilo kajanja. Bilo je ono poznato, hladno upozorenje.
“Ti si ga okrenula protiv mene”, procijedio je.
Tada sam znala da više ne mogu čekati njegovo sutrašnje ispričavanje. Njegovo cvijeće kupljeno na benzinskoj, suze i obećanja da će prestati piti. Već sam previše puta povjerovala. Previše puta sam djeci govorila da je tata samo umoran, da nije mislio tako, da će sve biti dobro.
A ništa nije bilo dobro.
U torbu sam strpala dvije dječje majice, njihove zdravstvene iskaznice, punjač i 180 maraka koje sam mjesecima skrivala u kutiji od kave. Nisam imala svoj stan. Nisam imala ugovor o radu. Radila sam povremeno, čistila stubišta i stanove kad bi me netko zvao, za dnevnicu. Nisam imala ni roditelje kojima bih mogla pokucati na vrata bez straha da će me vratiti njemu.
Ipak, izašla sam.
Bila je veljača, ona vlažna sarajevska hladnoća koja se uvuče pod jaknu i ostane u kostima. Lejla je imala samo tanku vestu preko pidžame. Ogrnula sam je svojim kaputom i krenula prema zgradi preko puta, kod susjede Amire.
Otvorila je nakon drugog zvona. Vidjela mi je lice i nije pitala ništa.
Samo je rekla: “Ulazi, Hana. Djeca nek sjednu. Vode ću staviti.”
Te noći smo spavali kod nje u dnevnoj sobi. Ako se to uopće može nazvati spavanjem. Svaki zvuk lifta trzao me iz sna. Svaki auto koji bi zakočio ispred zgrade činilo mi se da je Goran. Tarik se probudio mokar i počeo plakati, a ja sam ga držala na prsima dok mi je šaptao:
“Hoće li nas naći?”
Kako djetetu kažeš istinu, a da ga ne slomiš?
“Neće”, rekla sam. “Mama je tu.”
Nisam bila sigurna u to. Ali morala sam zvučati kao da jesam.
Moja majka Zlata nazvala me sutradan. Goran ju je, naravno, već zvao. Ispričao joj je da sam poludjela, da sam odvela djecu bez razloga, da sam ga isprovocirala. Govorio je uvjerljivo kad je htio. Pred drugima je uvijek bio pristojan, uslužan, onaj čovjek koji nosi vrećice starijim susjedama.
“Vrati se kući”, rekla je mama bez pozdrava. “Ne rastura se brak zbog jedne svađe. Djeci treba otac.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže.
“Nije bila svađa, mama. Udario me. Pred Tarikom.”
Na drugoj strani je kratko šutjela.
“I ja sam svašta prešutjela tvom ocu”, rekla je onda. “Trpjela sam radi vas. Takav je život. Ne možeš sama s dvoje djece, Hana.”
Ta rečenica boljela me skoro kao Goranov udarac. Možda i više. Nisam od nje tražila novac. Nisam tražila da me primi u svoj mali stan. Samo sam htjela da jednom kaže: dobro je što si otišla.
Umjesto toga, rekla mi je da se vratim čovjeku od kojeg su se moja djeca bojala i kad bi ključ okrenuo u bravi.
Amira mi je pomogla pronaći sobu u kući njezine rodice u Hrasnici. Jedna soba, stari kauč na razvlačenje, mali stol i kupatilo koje smo dijelili s vlasnicom. Najamnina je bila niska, ali meni je i to izgledalo kao planina. Prvih dana sam brojala svaku marku. Kruh, mlijeko, pašteta, autobuske karte, Lejline bojice za školu.
Goran nije odustajao. Zvao je s nepoznatih brojeva. Slao poruke.
“Nitko te neće htjeti s dvoje djece.”
“Uzeti ću ti ih, vidjet ćeš.”
“Samo dođi da razgovaramo, kunem se djecom da ti ništa neću.”
Najgore je bilo kad bi poruke stigle noću. Ruka bi mi sama krenula prema telefonu, srce bi počelo lupati, a ja bih imala osjećaj da opet stoji u hodniku iznad mene. Prijavila sam ga policiji nakon što me čekao pred školom. Nije me dotaknuo, samo se nasmijao i rekao: “Ne možeš me izbrisati iz njihovih života.”
Policajac je zapisivao, ljubazno, ali umorno. Pitala sam ga što sad.
“Sačuvajte poruke”, rekao je. “Ako opet prijeti, javite se.”
Ako opet prijeti. Kao da sam morala čekati novu prijetnju da bih imala pravo bojati se.
Posao sam dobila preko Amire. Njezina sestrična radila je u maloj pekarnici blizu tramvajske stanice i trebala im je žena za jutarnju smjenu. Ustajala sam u četiri i dvadeset. Mijesila tijesto, slagala kifle, prala plehove dok bi mi prsti pucali od hladne vode i brašna.
Plaća nije bila velika, ali bila je moja. Prvi put nakon godina nisam morala Goranu objašnjavati zašto mi treba novac za cipele djeci. Prvi put sam kupila Tariku zimsku jaknu bez da se prvo sakrijem i računam hoće li on poludjeti.
Kad sam donijela jaknu kući, Tarik ju je obukao preko majice i nije je htio skinuti ni za ručak.
“Mama, sad mi nije hladno”, rekao je ozbiljno.
Otišla sam u kupatilo i plakala tiho, s rukom preko usta da me ne čuju.
Nije sve odjednom postalo lijepo. Lejla se počela buditi iz noćnih mora. U školi se zatvarala u sebe, prestala je pričati o prijateljicama. Tarik bi se sakrio iza mene kad bi netko glasnije pokucao na vrata. A ja sam se znala ukočiti kad bih čula muški glas u haustoru.
Ali učili smo polako. Nedjeljom bismo napravili palačinke, makar ih nekad jeli samo s pekmezom. Navečer bismo zajedno spremali torbe za školu. U našem malom stanu više nitko nije razbijao čaše. Nitko nije lupao šakom o stol. Tišina više nije značila da čekamo eksploziju.
Mama i dalje rijetko zove. Kad se javi, pita jesam li se predomislila. Nisam.
Možda nisam djeci dala veliku kuću ni bezbrižno djetinjstvo. Ali dala sam im ono što sam najduže tražila i sama: dom u kojem se ne moraju bojati.
Ponekad se pitam koliko žena još sluša da mora trpjeti radi djece. A tko će djeci objasniti da ljubav ne smije boljeti i plašiti ih?