Kad su svi digli ruke od mene i od njega, samo smo se nas dvoje prepoznali u tišini jednog blatnog dvorišta
“Jesi ti gluha ili bezobrazna?!” viknula je tetka Ruža s praga, držeći mokru krpu u ruci kao da će me njome gađati. “Rekla sam ti da nahraniš kokoši, a ne da opet lunjaš oko tuđih štala!”
Stajala sam do stare ograde, blatna do članaka, i pravila se da ne drhtim. Nisam lunjala. Samo sam prvi put u dugo vremena stala negdje gdje me nitko nije tjerao. Iza napuklih dasaka štale čulo se teško udaranje kopita i promuklo rzanje, ono od kojeg se čovjek strese.
“Pusti malu, Ružo”, dobacio je susjed Stjepan preko dvorišta. “Ako je zvekne, sama je kriva. Taj konj nije za blizu.”
Taj konj. Tako su ga svi zvali. Nitko više nije govorio ime, kao da ga nije zaslužio. Kasnije sam saznala da se zove Grom.
Došla sam kod tetke u malo mjesto kraj Krapine kad su mi roditelji poginuli u prometnoj kod Karlovca. Imala sam trinaest. Tetka me primila jer je morala, ne jer je htjela. To se osjetilo od prvog dana. U kući se nije vikalo stalno, ali ona tišina između nas bila je gora. Na stolu bi ostavila tanjur graha i rekla: “Eto, imaš.” Ni “jesi gladna”, ni “kako si”. Ništa.
Nisam bila ni dijete ni svoj čovjek. Bila sam višak.
Grom je pripadao Stjepanu. Nekad je, pričali su, bio dobar radni konj. Onda ga je nešto presjeklo. Jednom je zbacio čovjeka, drugi put razbio vrata boksa, treći put ugrizao nekog dečka za rame. Ljudi u selu su govorili da je poludio. Stjepan je sve češće ponavljao isto:
“Ne mogu više. Odvest ću ga mesaru ili uspavat, šta ću. Opasan je i samo troši.”
Ta rečenica me pratila danima. Samo troši. I meni je tetka jednom, misleći da spavam, rekla susjedi:
“Nije dijete krivo, ali jede, oblači se, školu treba, a od čega? Sve je na meni palo.”
Nisam joj to nikad zaboravila.
Počela sam krišom dolaziti do štale. U početku samo stati ispred vrata. Grom bi udarao kopitom, zabacivao glavu, očima bjelio kao da će me rastrgati. A ja bih šaptala gluposti, iskreno. Kako me u školi nitko ne zove na rođendane. Kako mrzim nedjelje jer smo tad svi zajedno za stolom pa se još jače osjeti da ne pripadam. Kako mi fali mamina ruka na čelu kad imam temperaturu.
On bi frknuo, zategnuo se, pa malo stao.
Drugi put sam donijela jabuku. Nisam imala pravo uzeti je iz kuhinje, ali jesam. Držala sam je na dlanu toliko dugo da me ruka zaboljela. Prišao je naglo i srce mi je stalo, kunem se. Ali nije ugrizao mene. Uzeo je jabuku i povukao se.
“Ti si luda”, rekla mi je susjeda Barica kad me vidjela. “Ako te ritne, ostat ćeš tamo mrtva, a Ruža će reć da si sama tražila.”
Možda i jesam tražila nešto. Samo ne smrt.
Tražila sam da me netko ne odbije isti tren.
Tjedni su prolazili. Čistila sam mu vodu, govorila tiho, navikavala ga na svoj glas. Nisam glumila hrabrost. Bojala sam ga se. Ali nekako sam još više bojala dana kad će ga odvesti. Jedno jutro sam čula Stjepana kako pred dućanom kaže Joži mesaru:
“U petak ga dovoziš. Gotovo je.”
Taj petak mi je udarao u glavi kao čekić.
Kad sam kod kuće pitala tetku mogu li nešto učiniti, planula je.
“S čim? S čim ćeš ti njega hranit? Ljubavlju? Jesi normalna? Mi nemamo za drva kako spada, a ti bi spašavala konje!”
“Nije samo konj”, izletjelo mi je.
“Nego šta je?”
Pogledala sam je i prvi put rekla naglas:
“I ja sam vama samo trošak, je l’ da?”
Zašutjela je. Samo je spustila lonac na štednjak jače nego što treba. To je bio jedini odgovor koji sam dobila.
U petak sam otrčala do štale prije svih. Ruke su mi se tresle dok sam otvarala vrata boksa. Grom je bio nemiran, osjetio je gužvu vani, muške glasove, metal, strah. Stjepan je dovikivao:
“Mala, izlazi van! Nemoj da bude belaja!”
Ne znam odakle mi mir u tom trenu. Prišla sam mu polako i stavila dlan na vrat. Bio je vruć, sav u grču. Naslonila sam čelo na njega i šaptala:
“Nećeš danas. Čuješ? Nećeš. Samo diši… hajde… tu sam.”
On, konj kojeg nitko nije mogao ni privezati bez psovki i batine, samo je stajao. Tresao se, ali je stajao. Onda je spustio glavu. Cijelo dvorište je utihnulo.
“Majko mila”, prošaptao je Stjepan.
Kad sam ga izvela van, lagano, s rukom na povodcu koji mi je parao dlan, ljudi su gledali kao da vide čudo. Nije bilo čudo. Samo ga nitko dugo nije slušao.
Stjepan je taj dan otkazao mesara. Poslije je svima pričao da sam spasila Groma. Po selu su me počeli pozdravljati drugačije. U školi me razrednica pitala želim li pomoći oko djece u lokalnom konjičkom klubu u susjednom mjestu. Prvi put sam osjetila da možda moj život ne mora ostati samo između tetkine kuhinje i tuđih naredbi.
Ali kod kuće nije postalo lako. Tetka je brojala svaku kunu, pa poslije svaki euro, svaku vreću zobi, svaki moj odlazak do štale.
“Od toga se ne živi”, govorila je.
“Od čega se onda živi?” pitala sam.
Nije znala odgovoriti. Ili nije htjela.
Danas još uvijek radim sve i svašta da zaradim za Groma i za sebe. Čistim, pomažem, učim, trčim s jednog kraja mjesta na drugi. Tetka i ja se i dalje znamo posvađati zbog računa, zbog vremena, zbog svega. Nismo se čudesno zbližile. Neke rane ne zarastu tako brzo.
Ali više nisam ona curica koja šuti i čeka da joj netko odredi vrijednost. Grom me tome naučio. Kad ga dotaknem između očiju, imam osjećaj da i on to zna.
Ponekad se pitam koliko nas ljudi proglase divljima samo zato što nas nikad nisu pokušali razumjeti.
Je li i vas jednom spasio netko od koga su svi drugi digli ruke?