Moj muž je skočio u ledenu rijeku da spasi tuđe dijete, a ja nisam znala da li da ga zagrlim ili da ga ostavim
“Jesi li ti normalan, Emire?” rekla sam čim sam ga vidjela na bolničkim kolicima, mokrog, plavih usana, umotanog u onu sivu deku što grebe kožu. Ruke su mu se tresle, zubi cvokotali, a ljudi oko njega šaptali: “To je taj čovjek… on je skočio.” Kao da ga ne gledam ja, njegova žena, nego pola grada.
Sve se desilo u deset minuta, a meni je promijenilo život.
Bila je nedjelja, ona siva, teška, januarska. Vraćali smo se iz Visokog prema Kaknju, nakon ručka kod njegove majke. Djeca su ostala kod moje sestre Amine da prespavaju, prvi put nakon dugo vremena imali smo sami sat vremena mira. Emir je vozio, ja sam gledala kroz prozor i brojala koliko nam je ostalo do plate. Kredit, režije, Lejline patike za tjelesni, Harunov inhalator. Običan život. Naš.
Kad smo prolazili pored rijeke Bosne, vidjeli smo gužvu. Dva auta stala ukoso, nekoliko ljudi na nasipu, neka žena vrišti tako da ti se želudac zgrči.
Emir je zakočio.
“Nemoj izlaziti”, rekla sam odmah. “Zovi policiju. Neko će već…”
Ali on me već nije slušao.
Vidjela sam samo kako trči prema ogradi. Neko je vikao: “Dijete je upalo!” I onda sam ugledala malu glavu u vodi, pa nestane, pa se opet pojavi. Curica. Možda devet, deset godina.
“Emire!” viknula sam iz sveg glasa. “Nemoj, hladna je voda!”
On se samo okrenuo na pola sekunde. Taj pogled nikad neću zaboraviti. Nije bio hrabar kako ljudi pričaju. Bio je tvrdoglav. Očajan. Kao da zna da nema vremena.
I skočio je.
Zvuk kad je tijelo udarilo u ledenu vodu još čujem noću.
Ljudi su krenuli panično nešto dovikivati, ali niko drugi nije ulazio. Jedan stariji čovjek je skinuo jaknu, pa stao, pa nije. Neka djevojka je plakala i ponavljala: “Bože, Bože…” Ja sam samo stajala i nisam osjećala noge.
Emir je jedva plivao. Rijeka ga je nosila ukoso, voda mutna, brza, zimska. U jednom trenutku nisam vidjela ni njega ni dijete. Tada mi je kroz glavu prošlo samo jedno: sad će moja djeca ostati bez oca zbog nekoga koga ni ne poznajemo.
Znam kako to zvuči. Ružno. Sebično. Ali to je istina.
Kad je izronio, jednom rukom je držao djevojčicu oko jakne. Ona nije ni vikala, valjda od šoka. Dvojica momaka s obale legla su na stomak i nekako ih izvukla. Emir je izašao zadnji. Čim je stao na beton, srušio se na koljena i počeo povraćati vodu.
Ja sam dotrčala, tresla se više od njega.
“Šta si uradio?” rekla sam, i gurala ga po ramenu, ne jako, više iz nemoći. “Šta si uradio, čovječe?”
On nije mogao ni pričati. Samo je šapnuo: “Dijete…”
U hitnoj su svi bili puni njega. Policajac mu steže ruku. Doktorica kaže: “Svaka čast.” Novinarka iz lokalnog portala već je zvala. Do večeri je njegova slika bila svuda. Emir iz Kaknja, heroj dana. Komentari, dijeljenja, srceparajući naslovi.
A ja sam sjedila pored kreveta i osjećala se kao monstrum jer nisam mogla da budem ponosna kako treba.
Kad smo došli kući, šutjela sam cijelim putem. On je još kašljao, promukao, umoran.
“Hoćeš li išta reći?” pitao me.
“Šta da kažem? Bravo?”
Pogledao me onako povrijeđeno, prvi put više kao dijete nego kao muž.
“Da je bila Lejla tamo, voljela bi da neko skoči.”
“Nemoj mi djecu miješati u to!” planula sam. “Lejla ima oca. I Harun ima oca. Oni te trebaju živog, Emire. Ne trebaju im članci i medalje.”
On je udario šakom od sto, ne jako, ali dovoljno da čaše zazveče.
“Znači trebao sam gledati kako dijete tone?”
“Trebao si misliti na nas!”
“Ja sam i mislio na nekoga!”
Ta rečenica me presjekla. Kao da je rekao da mi nismo bili dovoljni.
Tri dana nismo normalno pričali. Ljudi su ga zaustavljali na ulici, tapšali po ramenu. Njegova mater je plakala od ponosa. Moja sestra Amina me povukla u kuhinju i tiho rekla: “Nisi fer. Čovjek je spasio život.”
Možda nisam bila fer. Ali niko nije vidio kako je te noći Emir u snu trzao cijelim tijelom, kako se budio bez zraka. Niko nije bio tu kad sam mu skidala mokar peškir s čela i krišom plakala u kupatilu da djeca ne čuju.
Prelomilo se kad je došla majka one djevojčice. Zvala se Sanela, a curica Ajla. Donijele su kolač i neku kesu s voćem, kao da se takve stvari mogu vratiti jabukama i hurmašicama. Sanela je stajala na vratima i drhtala.
“Ja ne znam kako da vam se odužim”, rekla je. “Ajla je potrčala za loptom. Ja sam zakasnila dvije sekunde. Dvije sekunde…”
Pogledala sam tu ženu i prvi put nisam vidjela “tuđe dijete”. Vidjela sam sebe. Vidjela sam šta bi ostalo od mene da je neko tada stajao sa strane i računao rizik.
Kasnije, kad su otišle, sjela sam pored Emira na kauč.
“Ja sam bila ljuta jer sam se prepala”, rekla sam. Glas mi je pucao. “Ne zato što si loš, nego zato što ne znam kako bih preživjela da te nema.”
On je dugo šutio. Onda je spustio glavu i rekao: “I ja sam se prepao. Tek kad sam je uhvatio. Mislio sam da neću izaći.”
To mi niko od svih tih ljudi nije rekao. Heroj se bojao. Moj muž se bojao. I ipak je skočio.
Zagrlila sam ga tada prvi put kako treba, bez inata. Ali iskreno, jedan dio mene ga i danas zbog toga malo mrzi. Valjda onaj dio koji svake noći provjerava diše li čovjek pored mene.
Recite mi, jesam li bila sebična što sam prvo mislila na svoju porodicu, ili je to normalno kad voliš nekoga do te mjere da te i njegovo dobro srce plaši?
I može li čovjek istovremeno biti heroj za grad, a kod kuće razlog nečijeg najvećeg straha?