Jedan dan na tramvajskom stajalištu: Nikolina priča o Nikodemu i licima bezdomnosti
“Nikolina, imaš li možda kunu viška?” – začula sam promukli glas iza leđa dok sam nervozno provjeravala kada dolazi sljedeći tramvaj. Bio je studeni, magla se lijepila za lice, a ja sam žurila na posao, već kasneći zbog prometne gužve u Zagrebu. Okrenula sam se i ugledala Nikodema – čovjeka u poderanoj jakni, s crvenim rukama i očima koje su gledale negdje daleko, kao da traže nešto što su davno izgubile.
“Nemam sitno, žao mi je,” odgovorila sam automatski, pokušavajući izbjeći njegov pogled. Ali on nije otišao. Samo je sjeo na klupu, spuštenih ramena, i tiho promrmljao: “Nema veze, navikao sam.”
U tom trenutku, nešto me zaboljelo u prsima. Sjetila sam se bake Ljubice koja je uvijek govorila: “Nikad ne znaš što nosi čovjek u srcu, dijete moje.” Pogledala sam Nikodema još jednom i osjetila val srama zbog vlastite hladnoće. Tramvaj je stigao, ali ja nisam ušla. Sjela sam pored njega.
“Kako ste?” pitala sam nesigurno.
Pogledao me iznenađeno, kao da nije navikao da ga itko išta pita osim koliko košta pivo ili cigarete. “Ma, kako mogu biti? Živim na ulici već tri godine. Prije toga sam imao sve – posao u građevini, ženu, sina… Sad imam samo ovu klupu i ove ruke koje više niko ne treba.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Što se dogodilo? Ako želite pričati…”
Nikodem je duboko uzdahnuo. “Život se preokrene u sekundi. Žena mi je umrla od raka, sin otišao kod njenih roditelja u Osijek jer nisam mogao brinuti o njemu dok radim na gradilištu po cijele dane. Onda su došli otkazi, dugovi… I evo me. Ljudi misle da sam pijanac ili neradnik. Nitko ne pita kako je došlo do ovoga.”
Pogledala sam njegove ruke – ispucale, prljave, ali snažne. Sjetila sam se svog oca koji je radio u škveru u Splitu i uvijek govorio da su ruke čovjekovo ogledalo.
“Imate li kontakt sa sinom?” upitala sam tiho.
Nikodem je odmahnuo glavom. “Njegova baka mu ne dopušta da me vidi. Kaže da sam sramota za obitelj. A ja… ja bih dao sve da ga zagrlim samo jednom godišnje.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. U tom trenutku zazvonio mi je mobitel – mama.
“Nikolina, gdje si? Kasniš na posao!”
“Mama, moram ti kasnije objasniti. Sad mi je važnije nešto drugo,” odgovorila sam drhtavim glasom.
Nikodem me pogledao s blagim osmijehom. “Ne moraš ti meni pomagati. Navikao sam biti nevidljiv. Samo… hvala što si sjela pored mene. To mi znači više nego što misliš.”
Nisam znala što reći. Iz torbe sam izvadila sendvič koji sam ponijela za doručak i pružila mu ga.
“Nisam gladan,” rekao je tiho.
“Molim vas, uzmite ga. Bar zbog mene,” zamolila sam.
Uzeo je sendvič i stisnuo ga kao da drži nešto dragocjeno.
Tog dana nisam otišla na posao. Otišla sam s Nikodemom do pučke kuhinje na Kvatriću. Tamo sam prvi put vidjela koliko ljudi živi na rubu – starci, žene, mladići mojih godina… Svi s istim pogledom – pogledom koji traži malo dostojanstva.
Na povratku kući, osjećala sam se kao da mi je netko skinuo povez s očiju. U tramvaju su ljudi gledali kroz prozor ili u mobitele, a ja sam razmišljala o tome koliko često sudimo drugima bez da znamo njihovu priču.
Kad sam stigla kući, mama me dočekala na vratima.
“Jesi li normalna? Zbog nekog klošara si propustila posao? Znaš li ti koliko ljudi laže i iskorištava tuđu dobrotu?”
“Mama, nije on klošar! Ima ime, ima sina… Ima priču!”
Mama je odmahnula rukom. “Svi oni imaju priču kad treba izvući koju kunu iz džepa! Zato smo tu gdje jesmo – jer smo previše naivni!”
Povukla sam se u svoju sobu i plakala dugo u jastuk. Nisam znala kako objasniti mami ono što sam osjetila tog dana – kako se moj pogled na svijet promijenio zbog jednog razgovora na tramvajskom stajalištu.
Sljedećih dana vraćala sam se na isto mjesto nadajući se da ću opet sresti Nikodema. Jednog jutra ga nije bilo. Pitala sam prolaznike jesu li ga vidjeli – nitko nije znao ništa.
Tada sam shvatila koliko su ljudi poput njega zapravo nevidljivi za društvo. Svi ih vide, ali nitko ih ne gleda stvarno.
Nakon tjedan dana pronašla sam ga ispred crkve Svetog Marka. Sjedio je na stepenicama i gledao golubove.
“Nikodeme!” viknula sam i potrčala prema njemu.
Pogledao me iznenađeno pa se nasmiješio.
“Mislio sam da si zaboravila na mene,” rekao je tiho.
“Ne bih mogla,” odgovorila sam iskreno.
Sjeli smo zajedno i pričali satima o svemu – o njegovoj mladosti u Mostaru, o ljubavi prema ženi Mariji, o sinu Ivanu kojeg nije vidio godinama.
“Znaš li što najviše boli?” upitao me jednog trenutka.
“Što?”
“To što ljudi misle da si manje vrijedan jer nemaš adresu ili urednu odjeću. A ja bih dao sve da mogu opet biti otac svom djetetu ili muž svojoj ženi… Da mogu biti netko kome vjeruju.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima nakon toga.
Počela sam volontirati u pučkoj kuhinji i upoznavati druge ljude slične Nikodemu – Jasnu koja je izgubila stan zbog kredita u švicarcima, Senada koji je pobjegao iz Bihaća zbog rata pa nikad nije pronašao posao u Zagrebu, Milana koji je nakon razvoda završio na ulici jer nije imao gdje otići.
Svaka njihova priča bila je drugačija, ali svi su imali nešto zajedničko – želju za dostojanstvom i osjećajem pripadnosti.
Moja obitelj nije razumjela moju potrebu da pomažem tim ljudima.
“Nikolina, nećeš promijeniti svijet! Gledaj sebe i svoju budućnost!” govorila mi je sestra Petra dok smo pile kavu u Importanneu.
“Možda neću promijeniti svijet, ali mogu promijeniti jedan dan nekome tko nema ništa,” odgovorila sam joj tiho.
Petra je samo odmahivala glavom i gledala kroz prozor kafića kao da traži izlaz iz razgovora koji joj nije bio ugodan.
Jednog dana Nikodem mi je rekao:
“Znaš li što bih volio najviše na svijetu? Da mogu svom sinu napisati pismo i reći mu da ga volim i da nisam odustao od njega. Ali nemam adresu… Nemam ni papir ni olovku.”
Donijela sam mu bilježnicu i kemijsku olovku sljedeći dan.
Pisao je dugo, polako, brišući suze s obraza dok su riječi izlazile iz njega kao rijeka koja se napokon probila kroz branu šutnje.
Pismo smo poslali njegovoj bivšoj punici u Osijek s nadom da će ga Ivan dobiti.
Nekoliko tjedana kasnije Nikodem mi je donio razglednicu – Ivan mu je odgovorio! Pisalo je samo: “Tata, volim te i mislim na tebe svaki dan.”
Nikodem je plakao kao dijete dok mi je pokazivao razglednicu.
Tog dana shvatila sam koliko malo treba čovjeku da osjeti da vrijedi – samo jedna riječ, jedan zagrljaj ili osmijeh može promijeniti cijeli svijet nekome tko nema ništa osim nade.
Danas više ne prolazim pokraj ljudi na ulici bez pogleda ili riječi. Znam da iza svakog lica postoji priča koju možda nikad neću saznati, ali mogu barem pokušati razumjeti.
Ponekad se pitam: Koliko nas svakodnevno prođe pokraj tuđe boli a da ni ne zastane? Jesmo li zaboravili biti ljudi ili nas je strah vlastite ranjivosti?