Između Doma i Ulice: Priča o Samiru, Zaboravljenom Branitelju

“Neću tamo! Neću više!” vikao sam, dok su me dva policajca pokušavala uvjeriti da je sklonište najbolje rješenje. Njihove riječi su mi zvučale kao škripa zahrđalih vrata: prazne, hladne, bez osjećaja. “Gospodine Samire, noćas će biti minus deset. Ne možete spavati ovdje,” rekao je mlađi, s onim pogledom koji sam previše puta vidio – sažaljenje pomiješano s nelagodom.

Ali ja znam što me čeka u tom skloništu. Znam miris pljesnivih madraca, znam zvukove svađa i prijetnji u mraku, znam osjećaj da si samo broj na popisu, a ne čovjek. I zato sam radije izabrao klupu u parku kod Vječne vatre, gdje mi hladnoća barem ne prijeti kao ljudi.

Nekad sam imao dom. Imao sam obitelj. Imao sam ime koje se izgovaralo s poštovanjem. Zvao sam se Samir Hadžić, branitelj iz Sarajeva, kasnije izbjeglica u Zagrebu. Sjećam se dana kad sam se vratio iz rata – majka mi je plakala na ramenu, otac me stisnuo kao da me nikad neće pustiti. Ali rat ne prestaje kad utihnu puške. Rat ostane u tebi.

Prvih godina sam pokušavao živjeti normalno. Radio sam na građevini s Amirom, mojim najboljim prijateljem iz djetinjstva. Upoznao sam Lejlu, zaljubio se kao dijete, oženio je i dobili smo sina, Tarika. Sve je izgledalo kao da će biti dobro. Ali noći su bile najgore – budio bih se sav mokar od znoja, srce bi mi tuklo kao ludo. Lejla je govorila: “Samire, moraš nekome pričati o tome.” Ali kome? Tko bi razumio slike koje mi se vraćaju svake noći?

Počeo sam piti. Prvo malo, da zaspim. Onda više, da zaboravim. Lejla je trpjela koliko je mogla, ali jednog dana je rekla: “Ne mogu više gledati kako nestaješ pred mojim očima.” Pokupila je Tarika i otišla kod svoje majke u Zenicu.

Ostao sam sam. Otac mi je umro od tuge, majka se razboljela i ubrzo otišla za njim. Stan sam izgubio kad više nisam mogao plaćati režije. Prijatelji su nestali jedan po jedan – neki su otišli vani trbuhom za kruhom, neki su me izbjegavali jer nisam bio više onaj stari Samir.

Kad sam prvi put prespavao na ulici, mislio sam da je to privremeno. Ali dani su prolazili, a ja sam postajao nevidljiv – prolaznici bi skrenuli pogled kad bih ih zamolio za kunu ili marku. Jednom me prepoznao stari susjed iz Sarajeva, Mirza. “Šta ti radiš ovdje?” pitao je šokirano. Nisam imao snage objasniti.

Pokušao sam tražiti pomoć – otišao sam u Centar za socijalnu skrb u Dubravi. Gospođa s crvenim ružem mi je rekla: “Imate li prebivalište?” Kad sam rekao da nemam, samo je slegnula ramenima: “Bez toga ne možemo ništa.” Onda su mi dali adresu skloništa na periferiji grada.

Prvi put kad sam došao tamo, dočekao me Mirko, bivši vojnik iz Vukovara. “Samo pazi na svoje stvari,” šapnuo mi je dok smo ulazili u mračan hodnik. Soba je smrdjela na vlagu i znoj. Kreveti su bili tako blizu da si mogao osjetiti dah čovjeka do sebe. Noću su se čuli jauci i psovke – neki su imali svoje demone kao i ja.

Jedne večeri došao je novi tip, Dragan iz Mostara. Bio je pijan i agresivan – počeo je urlati na sve oko sebe, prijetio nožem jednom starcu jer mu je “ukrao cigarete”. Nitko nije reagirao – svi smo gledali svoja posla jer znaš da sutra možeš biti ti na meti.

Nakon nekoliko tjedana više nisam mogao izdržati. Vratio sam se na ulicu, pod most kod Savskog nasipa. Tamo barem imam mir od ljudi.

Ponekad sretnem druge beskućnike – Ivanu iz Osijeka koja je pobjegla od muža nasilnika, ili Nedžada iz Tuzle koji je izgubio posao kad mu je tvornica propala. Svi imamo svoje priče, ali nitko nas ne sluša.

Jednog dana mi je prišao Tarik – moj sin kojeg nisam vidio godinama. Bio je visok, mršav, ali oči su mu bile iste kao Lejline. “Tata…” rekao je tiho. Nisam znao što da kažem – srce mi se steglo od srama i tuge.

“Zašto nisi pokušao? Zašto si nas ostavio?” pitao je kroz suze.

“Nisam vas ostavio… Samo nisam znao kako dalje,” prošaptao sam.

Pokušao me nagovoriti da odem kod njega i Lejle u Zenicu. “Imamo malu sobu za tebe… Mama kaže da bi ti oprostila ako bi pokušao opet biti tata.” Ali ja nisam mogao – nisam htio biti teret njima. Nisam htio da me gledaju ovakvog.

Noći su sve hladnije. Ponekad mislim da bi bilo lakše samo zaspati i ne probuditi se više. Ali onda se sjetim Tarikovih očiju i riječi: “Tata, još uvijek te trebamo.” Možda ima nade? Možda još nije kasno?

Ali kako oprostiti sebi kad znaš da si iznevjerio sve koje voliš? Kako vjerovati državi koja te zaboravila čim si skinuo uniformu?

Možda vi imate odgovor na to pitanje? Da li smo svi mi krivi što ljudi poput mene završe na ulici ili postoji izlaz iz ovog začaranog kruga?