Još uvijek čujem Ivana kako mi u hodniku KBC-a govori da ne smijem umrijeti jer je dio njega već u meni. Nakon transplantacije koju mi je dao kao potpuni neznanac, mislila sam da smo povezani zauvijek. Kad je moje tijelo počelo odbacivati organ, bolest nije uništila samo moje zdravlje nego i nas.
Stajala sam u bolničkom hodniku dok je majka dječaka jecala, a meni su se tresle ruke jer sam već znala što ću učiniti. Nisam mogla gledati kako dijete nestaje pred očima svih nas samo zato što nema kompatibilnog donora, ali moja odluka razbila je mir u mojoj kući. Spasila sam njega, a onda sam morala pokušati spasiti i svoju obitelj, koja mi dugo nije mogla oprostiti što sam ih stavila iza nekog tuđeg djeteta.
Godine 2016. suočila sam se s dijagnozom koja mi je promijenila život – trebala sam transplantaciju bubrega. U najtežem trenutku pojavio se nepoznat čovjek, Gabrijel, i ponudio mi nadu, ali naš zajednički put nije završio onako kako sam zamišljala. Ovo je priča o ljubavi, zahvalnosti i boli koju nosim u sebi.