Bježim iz doma kojeg sam nekad smatrala utočištem, noseći svoju djecu stepeništem nepoznate zgrade, izložena hladnoći i ravnodušnosti. Dok drhtimo, proživljavam svaku riječ odbijanja i pitam se postoji li u ovom gradu ijedna vrata koja će nam se otvoriti. U svakom pogledu svojih mališana vidim i strah i moju odgovornost da im spasim djetinjstvo.
Ovo je moja priča o odrastanju u Sarajevu, gdje su obiteljsko nasilje, siromaštvo i gubitak obilježili svaki moj dan. Kroz sukobe s ocem, majčinu borbu, bijeg kod bake u selo i život u domu za nezbrinutu djecu, naučio sam što znači preživjeti. I danas se pitam – može li se oprostiti i krenuti dalje kad te život slomi?
Ovo je priča o noćima kada je dječji plač iz susjednog stana razarao moju dušu. Godinama smo pokušavali pomoći, ali vrata su ostajala zatvorena, a istina skrivena. Tek kad je policija provalila, suočili smo se s tragedijom koja nas je sve promijenila.
Jedne olujne noći moj muž, Adnan, zahtijevao je da prepišem stan na njegovo ime, dok sam već znala za njegovu aferu. Moja porodica se raspala, majka je stala na njegovu stranu, a samo sestra Lejla bila je uz mene. Ovo je priča o mojoj borbi s poniženjem, usamljenošću i traženjem sebe – i o tome mora li svaka žena na Balkanu proći kroz ovakvu borbu.