Nikad neću zaboraviti večer kad je moja kći Jasmina stajala na vratima našeg stana u Zagrebu s djetetom u naručju i očima punim srama, nakon što ju je partner ostavio kad je saznao da djevojčica nije njegova. Muž i ja smo je primili bez pitanja, plaćali pelene, hranu i sve što treba našoj unuci, uvjereni da samo treba malo vremena da stane na noge. Ali mjeseci su prolazili, a ja sam sve teže podnosila osjećaj da ne spašavamo samo dijete nego i odraslu ženu koja je odlučila živjeti na našoj grbači.