Nikad neću zaboraviti poziv socijalne radnice koja mi je rekla da su moja kći i sin izdvojeni iz majčinog stana. Mislio sam da sam, jer živim daleko i šaljem novac, barem djelomično ispunio svoju očinsku dužnost. Tek kad su došli k meni, shvatio sam koliko su dugo šutjeli i koliko je ljubavi potrebno da se djeca ponovno osjete sigurno.
Godinama sam živjela između dvije tišine: one iz roditeljske kuće, gdje za mene nikad nije bilo nježnosti, i one u braku, gdje sam gutala svekrvine uvrede da sačuvam mir. Kad mi je majka na samrti prvi put rekla ono što sam čekala cijeli život, a muž konačno stao ispred mene, shvatila sam da više nemam pravo šutjeti. Tada sam odlučila zaštititi svog sina, svoje dostojanstvo i svoj dom, pa makar me svi zvali lošom snuhom.
Nikad neću zaboraviti trenutak kad sam drhtavim rukama pustila snimku i shvatila da čovjek s kojim dijelim život skriva lice koje nisam htjela vidjeti. Bila sam prestravljena od sramote, siromaštva i priča po kvartu, ali veći strah mi je bio pogled moje kćeri koja me molila bez riječi da je zaštitim. Kad sam ga prijavila policiji i Centru za socijalnu skrb, sve se raspalo, ali tek tada je počela naša borba za zrak, istinu i oporavak.