Moje ime je Marina i odrasla sam u riječkom neboderu, gdje su zidovi tanji od snova, a tišina često glasnija od vriska. Ovo je priča o mojoj borbi s očevim alkoholizmom, majčinom šutnjom i mojom potragom za ljubavlju i dostojanstvom. Iskreno pišem o boli, ali i o snazi koju sam pronašla u sebi kad je sve drugo nestalo.
Odmalena sam živjela pod strogim okom roditelja, gdje je svaka greška bila tragedija, a svaka pohvala rijetka. U toj kući savršenstva, osjećala sam se kao stranac u vlastitoj koži, sve dok nisam skupila hrabrosti pobjeći iz tog zatvora i suočiti se s vlastitim strahovima. Ovo je priča o mom bijegu, borbi za identitet i pomirenju s onima koji su me najviše povrijedili.
Te večeri, kad su me izbacili s maturalne zabave zbog cvjetne haljine, osjećala sam se kao da mi se cijeli svijet ruši. U školskom parkingu, dok sam plakala i zvala najbolju prijateljicu, shvatila sam koliko nepravda može boljeti. Ipak, tjedan kasnije, pronašla sam snagu i osmijeh na drugoj maturalnoj zabavi, uz podršku obitelji.
Jedne ljetne noći, moji prijatelji i ja odlučili smo napraviti nešto ludo – iznijeli smo staru kadu na ulicu, napunili je toplom vodom i pjenom, i započeli zabavu usred mahale. Ispod smijeha i buke skrivala se moja unutarnja borba s osjećajem nepripadanja i strahom od osude. Te noći, dok su se miješali mirisi sapuna i gradske prašine, otkrila sam koliko je teško biti svoj u društvu koje ne prašta različitost.