Sjena Blizanaca: Kako Sam Izgubila Majku, A Pronašla Sebe
“Opet si zaboravila kupiti Amarove vitamine!” majčin glas parao je tišinu kuhinje dok sam rezala luk za večeru. Pogledala sam je preko ramena, osjećajući kako mi se u stomaku skuplja poznata knedla. “Mama, rekla sam ti da imam ispit danas. Nisam stigla do apoteke. Možeš li ga sama kupiti?”
Nije odgovorila odmah. Samo je uzdahnula, onim svojim teškim uzdahom koji mi je uvijek govorio da sam opet podbacila. “Da si ti kao Amar ili Tarik, sve bi bilo drugačije. Oni nikad ne zaborave što im kažem.”
U tom trenutku, kroz vrata su utrčali moji mlađi brat blizanci, noseći nove Adidas patike koje im je tata kupio prošli vikend. Smijali su se i gurkali, a mama ih je pogledala s toplinom koju sam ja zadnji put osjetila kad sam imala možda šest godina.
Ja sam Lejla, imam dvadeset i jednu godinu i živim u Sarajevu. Odrasla sam u porodici gdje su blizanci uvijek bili sunce oko kojeg se sve vrtilo. Kad su se rodili, imala sam osam godina. Sjećam se tog dana kao kroz maglu – svi su plakali od sreće, a ja sam prvi put osjetila kako je to biti nevidljiv.
“Lejla, možeš li nam napraviti sendviče?” viknuo je Tarik iz dnevne sobe. “I meni s više majoneze!” dodao je Amar.
Pogledala sam majku, očekujući da će ih opomenuti. Umjesto toga, samo je klimnula glavom prema meni, kao da mi daje naredbu. Nisam ništa rekla. Ustala sam i počela mazati hljeb, osjećajući kako mi ruke drhte od bijesa i tuge.
Tako je bilo svaki dan. Blizanci su dobijali sve – od najnovijih mobitela do pažnje i ljubavi koju sam ja mogla samo sanjati. Kad bih donijela peticu iz škole, mama bi samo klimnula glavom. Kad bi Amar dobio trojku iz matematike, cijela kuća bi bila na nogama – tata bi ga vodio na ćevape da ga utješi, a mama bi mu obećavala novu igricu ako popravi ocjenu.
Jedne večeri, dok sam učila za ispit iz anatomije, čula sam kako mama šapuće s tetkom Sabinom u hodniku. “Lejla je uvijek nekako hladna… Ne znam gdje sam pogriješila s njom. Amar i Tarik su tako veseli, a ona… kao da nije naša.”
Te riječi su me zaboljele više nego bilo koja kazna ili vika. U tom trenutku sam shvatila da nikad neću biti dovoljna svojoj majci.
Prolazile su godine, a jaz između mene i porodice postajao je sve veći. Počela sam se povlačiti u sebe – čitala bih knjige do kasno u noć, slušala muziku na slušalicama samo da ne čujem njihove razgovore i smijeh iz dnevne sobe.
Jednog dana, kad sam imala devetnaest godina, upoznala sam Dinu na fakultetu. Bio je drugačiji od svih koje sam znala – slušao me bez osuđivanja, smijao se mojim šalama i prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se viđenom. Počeli smo izlaziti i on mi je postao utočište od svega što nisam imala kod kuće.
Ali ni to nije prošlo bez problema. Kad sam prvi put dovela Dinu kući na Bajram, mama ga je pogledala s podozrenjem. “Iz kojeg je on dijela grada?” pitala me kasnije dok smo prale suđe.
“S Grbavice,” odgovorila sam tiho.
“Aha… Pa dobro. Samo pazi s kim se družiš. Amar i Tarik su rekli da ga poznaju iz viđenja. Nije baš društvo za tebe.” Nije ni pokušala sakriti razočaranje.
Te noći sam plakala u svojoj sobi dok su blizanci slavili s društvom u dvorištu.
Konačno, prošle zime, dogodilo se nešto što je promijenilo sve. Mama je odlučila da će blizanci dobiti novu sobu – moju sobu. “Ti si već odrasla,” rekla mi je bez trunke osjećaja. “Možeš spavati u dnevnoj dok ne završiš fakultet.”
Nisam mogla vjerovati što čujem. “Zar stvarno misliš da je to u redu? Cijeli život ih stavljate ispred mene! Zar ja ništa ne vrijedim?”
Mama me pogledala kao da sam joj strana osoba. “Ne dramatiziraj, Lejla. Oni su još djeca. Ti si već velika djevojka.”
Tada mi je pukao film.
“Ne! Dosta više! Cijeli život ih favorizirate! Nikad niste pitali kako sam ja! Nikad niste došli na moj nastup iz klavira! Nikad niste slavili moje uspjehe! Samo Amar i Tarik! Zar ja nisam vaše dijete?”
U kući je nastala tišina koju ću pamtiti do kraja života. Tata je ustao s fotelje i rekao: “Lejla, nemoj tako pričati pred braćom.” Blizanci su me gledali zbunjeno, kao da prvi put vide svoju sestru.
Te noći spakovala sam nekoliko stvari i otišla kod Dine. Mama nije ni pokušala da me zaustavi.
Narednih dana počele su stizati poruke od rodbine: tetka Sabina mi je napisala da sam nezahvalna; amidža Jasmin rekao je da ću požaliti što dižem glas na roditelje; čak mi se i nana javila da me pita šta nije u redu sa mnom.
Svi su stali na stranu moje majke i blizanaca. Ja sam postala crna ovca porodice.
Ali prvi put u životu osjećala sam olakšanje – kao da sam skinula ogroman teret s leđa.
Dina me podržavao koliko god je mogao, ali ni njemu nije bilo lako gledati me kako patim zbog porodice koju još uvijek volim.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako nisam bila kući. Mama mi povremeno pošalje poruku – uglavnom o tome kako blizanci napreduju ili šta treba kupiti za Bajram. Nikad ne pita kako sam ja.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam digla glas. Je li bolje šutjeti i trpjeti ili se boriti za sebe pa makar ostala sama?
Nedavno sam srela Amara na ulici. Bio je s društvom i samo mi je mahnuo izdaleka – kao da smo poznanici, a ne brat i sestra.
Vratila sam se kući kasno te večeri i dugo gledala kroz prozor Sarajeva pod snijegom.
Možda nikad neću biti dio njihove sreće, ali barem znam tko sam kad pogledam sebe u ogledalu.
Ponekad se pitam: Je li ljubav roditelja nešto što treba zaslužiti ili nam pripada po rođenju? I koliko vrijedi istina ako zbog nje ostaneš bez svega što si zvao domom?