Kad sam otvorio njen laptop i vidio poruke s kolegom, znao sam da se naš brak više nikad neće vratiti na staro
“Nemoj dirati moj laptop”, rekla je Maja iz hodnika onim glasom koji mi je odmah presjekao stomak.
Već je bilo kasno. Ekran je bio otvoren. Poruke su iskočile same jer joj je Viber ostao upaljen. Ime koje sam znao iz njenih priča s posla. Damir. Kolega iz računovodstva. Onaj za kojeg je uvijek govorila: “Ma budala, smara sve redom.”
A onda sam pročitao: “Jedva čekam opet službeni put, da ne glumimo više pred svima.” I ispod toga njena poruka: “I meni fališ. Sinoć kad me Zagrlio, bilo mi je muka od same sebe.”
Nisam ni osjetio kad sam ustao. Samo sam je pogledao kad je ušla u dnevnu. U jednoj ruci joj kese iz Konzuma, u drugoj ključevi. Vidjela mi je lice i odmah spustila stvari.
“Šta si otvorio?”
“Ne pitaj me šta sam otvorio, Majo. Pitaj se šta si ti zatvorila u meni poslije ovoga.”
Šutjela je nekoliko sekundi. To mi je bilo gore od svega. Da je vikala, negirala, možda bih se uhvatio za nešto. Ovako sam samo gledao ženu s kojom sam dijelio krevet sedam godina i osjećao se kao da je prvi put vidim.
“Nije kako izgleda”, promucala je.
Nasmi-jao sam se, onako ružno, prazno.
“A kako izgleda? Da učim čitati ispočetka?”
Sjela je na stolicu i pokrila lice rukama. Rekla je da je počelo prije četiri mjeseca. Kafe poslije posla. Žalila mu se na mene, na naše svađe, na kredit, na to što smo se udaljili. Ja sam, kaže, stalno bio nervozan, odsutan, umoran. Kao da je to opravdanje. Kao da je moj umor bio poziv da me pregazi.
Najgore je što dio mene jeste znao da nešto nije u redu. Kasni sastanci. Previše sređena za običan utorak. Telefon okrenut ekranom prema stolu. Ali čovjek gura od sebe istinu kad mu je previše skupa.
Te noći nisam spavao. Sjedeo sam na balkonu u trenerci, pušio iako sam ostavio cigare prije tri godine, i gledao parking ispred zgrade. U četiri ujutro čuo sam je kako tiho plače u spavaćoj. Nisam ušao.
Sutradan me mati nazvala i odmah pitala: “Sine, šta ti je s glasom?”
Rekao sam: “Ništa.” Ta naša balkanska glupost. Muško si, šuti, izdrži, proći će. A nije prolazilo. Na poslu sam buljio u excel tabele i nisam znao šta gledam. Jednom sam otišao po hljeb i vratio se bez hljeba, samo s jogurtom i glavom punom pitanja. Kako me mogla lagati dok mi kuha kafu? Kako je ležala pored mene nakon što je bila s njim?
Maja je insistirala da pokušamo. Rekla je da je prekinula s Damirom. Da je pogriješila. Da ne želi baciti brak. I ja sam, budala valjda, pristao na nekoliko odlazaka kod bračne savjetnice u Sarajevu. Sjedili smo jedno pored drugog kao stranci u čekaonici doma zdravlja.
Savjetnica je govorila mirno, pitala kad smo se počeli udaljavati, šta nam nedostaje, ima li još emocije. Maja je plakala. Ja nisam mogao. U meni je sve bilo stegnuto.
“Možete li zamisliti da joj ponovo vjerujete?” pitala me.
Dugo sam šutio.
“Mogu zamisliti da živim s njom”, rekao sam. “Ali ne mogu zamisliti mir.”
To je bila istina. Mogli smo mi sjesti, razgovarati, podvući crtu, ali svaki njen odlazak na posao bio je nož. Kad telefon zazvoni, meni srce stane. Kad kaže da kasni dvadeset minuta, ja više nisam čovjek nego rana. Počeo sam se trzati na sitnice. Jednom sam razbio čašu jer je rekla da ide na timski ručak. Nije ni bila kriva ta rečenica, nego sve iza nje.
Kod kuće je postalo nepodnošljivo. Tišina za stolom. Kašike udaraju o tanjir. Televizor radi, niko ne gleda. Spavali smo okrenuti leđima. Nekad bih osjetio da želi nešto reći, pa odustane. Nekad bih ja htio pitati sve detalje, da sam sebe dokrajčim, i onda samo odem iz stana da hodam bez cilja.
Stan nas je dodatno ubijao. Kupili smo ga na kredit. Oboje upisani. Oboje ulagali. I sad, kad je ljubav crkla, ostali su papiri, rate i pitanje ko ide, a ko ostaje. Moj otac je govorio: “Ne izlazi ti iz svog stana.” Njena sestra je tvrdila da nju treba pustiti jer je bliže poslu. Kao da je to najvažnije.
Jedne večeri sam je zatekao kako u kuhinji stoji naslonjena na sudoper i gleda u pod.
“Ja više ne mogu ovako”, rekla je tiho.
“Ni ja.”
“Mislim da je gotovo.”
Pogledao sam je i prvi put poslije dugo vremena nisam osjetio bijes. Samo umor. Težak, star umor, kao da imam sedamdeset godina.
“Trebali smo ovo reći prije mjesec dana”, odgovorio sam.
Razvod je krenuo bez velikih scena, ali to ne znači da je bio lak. Dogovori oko stana, papiri, advokat, podjela namještaja. Smiješno je čega se čovjek drži kad mu se brak raspada. Ko će uzeti veš mašinu. Ko je platio ugaonu. Ko ostavlja zavjese koje je njena mati šila.
Kad je odnijela zadnju kutiju, stan je zazvonio prazninom. Sjeo sam na pod u dnevnoj, tamo gdje je nekad stajao njen mali fikus, i prvi put pustio da me slomi kako treba. Ne samo prevara. Nego sve. Planovi za dijete. More u Neumu svakog ljeta. Naša glupa interna zezancija oko palačinaka nedjeljom. Cijeli jedan život koji je izgledao običan, a meni je bio sve.
Danas funkcionišem, barem izvana. Idem na posao. Platim režije. Naučio sam praviti ručak za dva dana unaprijed. Ali ima jutara kad se probudim i prvih nekoliko sekundi zaboravim, pa se onda sjetim i opet me presječe.
Kažu ljudi da vrijeme uradi svoje. Možda i uradi. Ali kako se opet nauči vjerovati nekome kad te izda baš osoba kojoj si najmirnije spavao na ramenu?
I recite mi iskreno, da ste na mom mjestu, biste li vi ostali i pokušavali, ili je izdaja kraj onog trenutka kad se prvi put desi?