Vratila sam se iz rodilišta s našim sinom, a stan je izgledao kao da se ništa nije promijenilo
„Gdje je krevetić, Damire?” pitala sam ga čim je zatvorio vrata stana iza mene.
U jednoj ruci nosila sam autosjedalicu, u drugoj torbu iz rodilišta. Luka je spavao, onako sitan i topao, zamotan u dekicu koju mi je mama donijela još dok sam bila trudna. Jedva sam stajala na nogama. Rez od carskog me pekao pri svakom koraku, a tri noći nisam sastavila više od sat vremena sna.
Damir je stajao nasred dnevne sobe, u majici koju je nosio i kad sam odlazila u bolnicu. Pogledao je prema kutu kraj prozora. Tamo su još stajale dvije neraspakirane kutije iz trgovine.
„Pa… tu je. Samo ga nisam stigao sastaviti.”
Nisam odmah ništa rekla. Gledala sam kutije, pa njega. Na stolu su bile prazne limenke piva, suđe u sudoperu i hrpa njegovih čarapa uz kauč. U tom trenutku sam osjetila kako mi se grlo steže jače nego tijekom poroda.
„Nisi stigao?”
„Bio sam zauzet, znaš da je na poslu gužva.”
„Damire, bila sam pet dana u bolnici. Pet dana. Rekla sam ti da mi treba samo da krevetić bude gotov, da operemo robicu i da riješiš prijavu djeteta. Samo osnovno.”
Spustila sam Luku pažljivo na kauč, iako me strah bio i spustiti ga na taj neuredni prekrivač. Damir je prišao, kao da će ga uzeti, ali sam se instinktivno odmaknula. Ne zato što sam mislila da će mu nauditi. Nego zato što sam se odjednom osjećala kao da je sve moje. Dijete, bol, papiri, računi, neprospavane noći. Sve.
„Zvao sam matični ured”, rekao je tiho.
„I?”
„Nisam znao što točno trebam pitati.”
Tad sam pukla. Baš ružno, bez kontrole.
„Nisi znao pitati? Damire, dijete ti se rodilo! Ne prijavljuje se perilica pa da čekaš upute. Trebao si pitati, nazvati opet, otići tamo. Trebao si riješiti zdravstveno, rodiljni dopust, išta! Ja ne mogu ni normalno sjesti, a ti čekaš da ti netko napiše popis?”
Luka se trgnuo i zaplakao. Taj plač me presjekao. Odmah sam ga uzela, privila uz sebe i počela plakati zajedno s njim. Tiho, ali cijelim tijelom. Damir je gledao u pod. To me još više naljutilo.
„Nemoj samo šutjeti”, rekla sam. „Molim te, nemoj sad šutjeti.”
On je sjeo za stol i protrljao lice dlanovima. Prvi put sam vidjela da mu ruke drhte.
„Strah me, Marija.”
Zastala sam.
„Čega?”
„Svega. Da neću znati biti otac. Da nemamo dovoljno novca. Da ćeš ti shvatiti da sam ja… da sam nesposoban. Kad si otišla u bolnicu, mislio sam: sutra ću krevetić. Onda je došao sutra pa sam gledao dijelove i nisam znao odakle krenuti. Glupo zvuči, znam. Onda su došli papiri, pozivi, tvoja mama koja pita jesam li sve riješio… i samo sam se blokirao.”
Htjedoh mu reći da je to kukavičluk. Možda i jest bio. Ali u njegovom glasu nije bilo izgovora, samo neki sram koji nisam prije čula.
„A mene nije strah?” pitala sam, puno tiše. „Ja sam rodila dijete, Damire. Tijelo mi nije moje. Bojim se svaki put kad Luka čudno udahne. Bojim se da ću zaspati dok ga dojim. Ali svejedno moram ustati.”
Nije se branio. Samo je klimnuo i oči su mu se napunile suzama.
Te večeri nije bilo velikog pomirenja kao u filmovima. Nije me zagrlio i nije odjednom sve postalo dobro. Sjedili smo u kuhinji dok je Luka spavao u autosjedalici jer krevetić nije postojao, barem ne još.
Izvadila sam bilježnicu i napisala stvari koje treba napraviti. Prijava rođenja, zdravstveno osiguranje, zahtjev za rodiljne naknade, pedijatar. Pored toga sam napisala: oprati robicu, sastaviti krevetić, kupiti pelene, skuhati ručak.
„Neću ja tebi biti šefica”, rekla sam. „Ali neću ni biti sama u ovome.”
Damir je uzeo kemijsku i povukao pola popisa prema sebi.
„Sutra idem u matični ured. Ne pitam te da ideš sa mnom. Nazvat ću ako zapnem.”
U tri ujutro probudio me zvuk alata. Damir je sjedio na podu kraj kutija, blijed i neispavan, s uputama raširenim po tepihu. Jedan vijak mu je stalno ispadao iz ruke.
„Idi spavati”, šapnula sam.
„Ne. Ovaj put ću završiti.”
Krevetić nije bio savršen. Jedna ladica se malo zaglavila. Ali kad smo Luku prvi put spustili u njega, Damir je dugo stajao kraj njega i držao rub drvenog okvira, kao da se boji pomaknuti.
Još učimo. Nekad se i dalje naljutim prije nego što mu objasnim što mi treba. Nekad se on povuče kad ga pritisne strah. Ali sada barem zna da šutnja nije pomoć.
Je li dovoljno voljeti nekoga ako ga ostaviš samog onda kad mu je najteže? I koliko puta čovjeku treba dati priliku da pokaže da može drugačije?