Kad je Ivan pred svima rekao da imam “više vremena”, skinula sam pregaču i otišla iz kuće
“Pa ti si cijeli dan doma, Marina. Imaš više vremena od mene i Damira. Nije to baš rudnik.”
Ivan je to rekao dok je rezao pečenje, pred njegovim bratom, šogoricom, djecom i tetom Zorom koja je samo spustila pogled u tanjur. U kuhinji je mirisalo na juhu i pečeni krumpir, a meni su ruke još podrhtavale od jutarnjeg presvlačenja njegove majke, Ljubice.
Pogledala sam ga i prvo nisam mogla ni govoriti. U glavi mi je odzvanjalo ono “nije rudnik”. Kao da nije on bio taj koji je tri godine, gotovo svako jutro, dočekivao majku mokru u krevetu. Kao da nije čuo kako noću zove pokojnog muža i moli ga da je vodi kući.
“Ponovi to, Ivane”, rekla sam tiho.
On je slegnuo ramenima, onako kako je radio kad bi znao da je rekao nešto ružno, ali nije htio popustiti.
“Ma znaš što mislim. Mama je bolesna, svi pomažemo koliko možemo. Nemoj sad praviti dramu pred ljudima.”
Damir je šutio. Naravno da je šutio. Zadnji put je odveo majku liječniku prije osam mjeseci, kad sam ga doslovno nazvala pet puta jer sam morala ostati na poslu. Poslije mi je rekao: “Marina, ne snalazim se ja s tim papirima i doktorima.”
A ja sam se, valjda, rodila snalažljiva.
Radila sam pola radnog vremena u pekarnici. Ustajala bih u pet i pol, skuhala Ljubici čaj, izmjerila šećer, pripremila lijekove u onu plastičnu kutijicu po danima. Nakon smjene bih jurila po namirnice, kuhala ručak, kupala je, mazala joj noge jer su joj oticale. Kad bi imala kontrole, sjedila sam s njom po četiri sata u čekaonici doma zdravlja.
Ivan bi došao s posla, poljubio majku u čelo i pitao: “Je l’ sve u redu?”
Ako bih rekla da nije, da je pala, da je povraćala, da više ne mogu sama, on bi samo uzdahnuo.
“Dušo, znaš da je meni na poslu kaos.”
Kao da moj dan nije bio posao. Kao da se tuđa majka podiže s poda sama od sebe.
Za stolom sam skinula salvetu s krila i položila je kraj tanjura. Nisam vikala. Možda je baš zato svima bilo neugodno.
“Od sutra”, rekla sam, “radimo raspored. Ti, Ivan, uzimaš ponedjeljak, srijedu i petak. Damir utorak, četvrtak i subotu. Nedjeljom ćemo se dogovoriti. Kupanje, lijekovi, pregledi, sve. Ja više neću biti jedina osoba koja živi za tvoju majku.”
Ivan se nasmijao, kratko i nevjerujući.
“Što ti to izvodiš?”
“Ne izvodim ništa. Ili ćete preuzeti pola posla, ili ja odlazim.”
Ljubica je tada počela plakati. To me slomilo, iskreno. Držala me za ruku i šaptala: “Nemoj ti, kćeri, zbog mene…” Ali nije bilo zbog nje. Ona nije birala bolest. Oni su birali da sav teret prebace na mene.
Ivan je ustao toliko naglo da je stolica zagrebala pločice.
“Ti bi ostavila muža zbog bolesne žene?”
“Ne”, rekla sam. “Odlazim jer moj muž tri godine gleda kako tonem i govori mi da imam više vremena.”
Te noći spavala sam kod svoje sestre Amire. Ponijela sam dvije torbe i punjač za mobitel. Ništa dramatično, nikakvo lupanje vratima. Samo sam pogledala naš hodnik, Ljubičine papuče uz radijator i svoju pregaču na vješalici. Ostavila sam je tamo.
Prva dva dana Ivan me zvao ljut. Treći dan zbunjen. Četvrti dan plakao je.
“Ne može se sama dignuti iz kreveta, Marina. Ne znam kako joj promijeniti pelenu.”
Zatvorila sam oči. Dio mene je htio sjesti u auto i otići. Navika je čudna stvar, čak i kad te uništava.
“Pitaj Damira”, rekla sam.
“On kaže da ima temperaturu.”
Skoro sam se nasmijala, ali nisam imala snage.
Nakon dva tjedna angažirali su ženu iz susjednog mjesta da dolazi nekoliko sati dnevno. Odjednom se našao novac, iako su mi godinama govorili da je preskupo. Odjednom su se mogli organizirati godišnji odmori, smjene, vožnje liječniku. Znači, moglo se. Samo dok sam ja šutjela, nikome nije bilo hitno.
Ivan je dolazio kod Amire i obećavao promjene. Govorio je da nije shvatio. Vjerujem da nije. Neki ljudi ne shvate tuđi teret dok ga ne moraju sami nositi, barem jedan dan.
Nisam se vratila. I dalje mi je žao Ljubice, nazovem je, odnesem joj kolač kad mogu. Ali više ne perem svoje ruke od tuđeg života dok moj nestaje pred očima.
Je li žena loša ako prestane spašavati sve oko sebe? Ili je samo prekasno shvatila da i ona zaslužuje da je netko pita: “Kako si ti?”