Rekla sam mu da bira: naša djeca ili njegove laži koje zove majčinom mukom
“Nemoj sad opet počinjati, molim te”, rekao je Alen tiho, ali onim glasom koji je značio da je već odlučio poslati novac.
Stajala sam naslonjena na sudoper, mokrih ruku, s računom za vrtić na stolu i porukom njegove majke na ekranu. Opet ista priča. Crijevo puklo. Voda curi. Majstor traži odmah. Ili će, kako je napisala, “sve propasti do jutra”.
Pogledala sam Alena i samo rekla:
“Znaš da smo ovaj mjesec odgodili Lejlin odlazak zubaru zbog nje?”
Nije me ni pogledao kako treba. Samo je sjeo, protrljavo lice i promrmljao:
“To mi je majka, Mirela. Ne mogu je pustiti.”
Tu rečenicu sam slušala godinama. Za peć. Za krov. Za lijekove. Za pritisak. Za nalaze. Za dug prema susjedu. Uvijek hitno, uvijek odmah, uvijek baš kad mi planiramo nešto za djecu, kad treba registracija auta, kad vrtić kasni, kad Imanu trebaju tenisice jer su mu stare pukle sa strane.
U početku sam šutjela. Stvarno jesam. Mislila sam, žena je sama, stara je, valjda joj je teško. I moja bi mati pomogla da može. Ali onda sam počela brojati.
Dvije stotine eura u veljači. Sto pedeset u ožujku. Pa tri puta po sto. Pa “samo još ovaj put”. Taj “još ovaj put” nas je koštao ljetovanja koje smo djeci obećali. Koštao nas je i novu perilicu koju smo odgađali devet mjeseci pa sam zadnja dva pranja radila kod susjede Azre.
Najgore mi nije bio ni novac. Najgore mi je bilo što sam gledala kako Alen svaki put poslije uplate sjedi tih, slomljen, kao dječak koji se boji da nije dovoljno dobar sin.
Prelomilo se kad me nazvala njegova sestrična Sanela iz Zenice.
“Mirela, izvini što te pitam, je l’ tetka stvarno ide na privatne pretrage?”
Osjetila sam kako mi se želudac stegnuo.
“Kakve pretrage?”
Nastala je tišina. Ona kratka, neugodna, kad obje strane shvate da nešto gadno ne štima.
Sanela mi je onda, sva zbunjena, rekla da joj je Alenova majka prije dva dana plakala na telefon da mora hitno na pregled srca i da nema od čega platiti. Poslala joj je novac. Isti dan kad je nama rekla da joj treba za popravak bojlera.
Sjedila sam na rubu kreveta i gledala u zid. Bukvalno nisam mogla doći sebi. Onda sam krenula zvati redom. Nisam ponosna na to, ali jesam. Nazvala sam Jasminu, pa Emira, pa jednu ujnu u Travniku. Svatko je imao neku svoju “hitnu” priču. Nekome krov, nekome lijekovi, nekome dug za drva.
Kad sam sve skupila, ispisala poruke i stavila datume na stol, ruke su mi se tresle.
Alen je dugo šutio. Listao je papire, pa telefon, pa opet papire.
“Možda… možda je stvarno bila u problemu na više strana”, rekao je, ali nije zvučao kao da vjeruje u to.
“Nemoj me praviti ludom. Molim te, nemoj i ti”, rekla sam i glas mi je pukao.
On je tada prvi put povisio ton.
“A šta hoćeš od mene? Da kažem da mi je majka lažljivica?”
“Hoću da kažeš da su nam djeca važnija od njezinih manipulacija!”
U tom trenutku je Lejla izašla iz sobe, s onim svojim plišanim zecom pod rukom, i pitala:
“Mama, je l’ opet nemamo para?”
To me presjeklo gore od svega.
Nekoliko dana kasnije otišli smo kod njegove majke u Visoko. Čim smo ušli, počela je kašljati, teatralno sporo ustajati, govoriti kako je sama protiv svih. Na stolu nova kutija keksa, puna pepeljara i nova zavjesa u kuhinji. Sitnice, ali meni su oči sve gutale.
Alen je sjeo preko puta nje i rekao:
“Mama, moramo pričati.”
Ona je odmah krenula plakati.
“Znam ja, ova tvoja te okrenula protiv mene. Dočekala sam i to da me tuđa žena odvaja od mog sina.”
“Nisam ja tuđa žena, ja sam mu žena petnaest godina”, rekla sam.
Pogledala me kao da sam joj nešto ukrala.
Kad je Alen izvadio ispisane poruke i rekao da zna da je od više ljudi uzimala novac za iste izmišljene situacije, lice joj se promijenilo. U sekundi. Suze su stale.
“Pa šta ako jesam?” rekla je hladno. “Je l’ vi mislite da je meni lako tražiti? Da nisam gladna pažnje, ne bih ni zvala. Vi ste mene zaboravili.”
Ta rečenica je ostavila muk. Čak je i Alen zanijemio.
Onda je ona dodala, još gore:
“Djeca vam neće propasti zbog jednih tenisica. A ja sam njega rodila.”
Mislim da je tada nešto u mom mužu puklo. Spustio je glavu, pa je pogledao ravno u nju i rekao:
“Rodila jesi. Ali nemaš pravo da me cijediš dok moja djeca čekaju.”
Kad smo izašli, tresao se. U autu nije upalio motor skoro deset minuta. Samo je sjedio i gledao kroz staklo.
“Ja sam loš sin”, šapnuo je.
“Ne”, rekla sam. “Ti tek sad pokušavaš biti dobar otac.”
Od tada je prošlo četiri mjeseca. Ne šaljemo novac. Njegova majka zove rodbinu i priča da sam ga ja začarala, da sam ga odvojila od krvi. Neki nam više ne dolaze. Neki šute. Neki potajno kažu da su i sami godinama davali i sumnjali, ali nisu imali snage stati.
A Alen… njemu je i dalje teško. Znam kad ga uhvati krivnja. Sjedi navečer na balkonu, šuti i puši iako je prestao prije dvije godine. Ponekad kaže: “Šta ako joj stvarno jednom zatreba, a ja se ne javim?”
Nemam uvijek pravi odgovor. Samo znam da smo prvi put platili Lejli zubara bez panike, da je Iman dobio nove tenisice i da smo nakon dugo vremena nešto stavili sa strane. Malo, ali naše.
I opet boli. Jer nije mala stvar kad moraš postaviti granicu nekome koga tvoj muž još uvijek, usprkos svemu, zove mama.
Recite mi, jesam li stvarno rasturila obitelj ili sam je pokušala spasiti dok još nije bilo kasno?
Kako se uopće nosiš s tim kad te najviše povrijedi netko tko bi te trebao voljeti bez računa?