Sve smo uložili u kuću njegove majke, a ona ju je preko noći prepisala sinu koji nije pomogao ni jedan dan
„Mama je kuću prepisala Dariju.“
Ivan je stajao nasred naše male podstanarske kuhinje, mokar od kiše, s bijelim papirom u ruci. Nisam odmah razumjela što govori. Mislila sam da je riječ o nekoj pogrešci u zemljišnim knjigama, o papiru koji treba ispraviti, o još jednoj obavezi koju ćemo riješiti kad sjedne plaća.
Onda sam vidjela njegovo lice. Nije plakao. To je bilo gore.
„Cijelu kuću?“ pitala sam.
Samo je klimnuo i sjeo. Dugo je gledao u naše stare stolice, one koje smo kupili polovne jer smo svaku kunu, a poslije svaki euro, gurali u kuću njegove majke Ane.
Sve je počelo prije šest godina. Ana je živjela sama u staroj kući na rubu Karlovca. Fasada je pucala, krov prokišnjavao, kupaonica je imala one žute pločice iz osamdesetih, a zimi se grijala na dvije peći i deku preko nogu.
Jednog nedjeljnog ručka rekla je Ivanu: „Sine, vi meni sredite kuću, a ja ću vama ostaviti gornji kat. Što će meni toliko prostora? Vi imate djevojčicu, treba vam dom.“
Pogledala me tada preko tanjura sarme i dodala: „Neću ja vas ostaviti na ulici, Marija. Vi ste moja djeca.“
Vjerovali smo joj. Kako ne bi? Bila mu je majka.
Prodali smo moj mali auto. Ivan je podigao nenamjenski kredit. Ja sam radila dodatne smjene u trgovini, a on je nakon posla vozio dostavu hrane. Vikendima smo rušili stare zidove, izvlačili trule daske, nosili vreće šute niz uske stepenice. Dok su drugi išli na more, mi smo birali pločice na akciji i računali hoćemo li taj mjesec moći platiti i majstora i vrtić za našu Leu.
Ana je često stajala na vratima, s kavom u ruci.
„Nemojte se toliko ubijati“, govorila bi.
A onda bi, čim bismo zastali, dodala: „Samo da se to završi dok sam ja živa.“
Dario, Ivanov mlađi brat, pojavio se možda tri puta. Jednom je došao s djevojkom, prošetao po prašnjavom hodniku i rekao: „Uf, ja se u ovo ne bih upuštao.“ Drugi put je pitao je li Ana razmišljala prodati kuću kad je obnovimo. Treći put nije ni izašao iz auta.
Ivan je šutio na sve to. Govorio je da je Dario oduvijek bio takav, da ne želi sukobe, da će se majka jednom opametiti.
Kad smo završili, kuća je stvarno izgledala kao dom. Nova stolarija, bijela kuhinja, uređena kupaonica, grijanje. Lea je imala svoju sobu s malim stolom kraj prozora. Sjećam se kako je prvi put ušla i zagrlila me oko struka.
„Mama, sad ćemo ovdje živjeti zauvijek?“
Progutala sam knedlu i rekla: „Valjda hoćemo, ljubavi.“
Ali Ana je počela biti drugačija. Prvo je govorila da joj treba još vremena. Onda je zaključavala vrata između prizemlja i kata. Kasnije bi pred Darijom govorila kako smo mi „malo previše toga promijenili“.
Jedne večeri Ivan ju je pitao kada će riješiti papire, barem ugovor o doživotnom uzdržavanju ili darovni ugovor za kat, kako je obećala.
Ana je sklopila ruke u krilu i hladno rekla: „Nemoj ti meni uvjetovati. Kuća je moja i ja ću odlučiti.“
„Ne uvjetujem te, mama. Samo smo uložili sve što imamo.“
„Tko vas je tjerao?“
Ta rečenica nas je presjekla. Tako jednostavna. Tako okrutna.
Mjesec dana poslije saznali smo da je kuću prepisala Dariju. Navodno joj je obećao da će se brinuti o njoj. Dario, koji nije znao ni gdje je glavni ventil za vodu. Dario, koji je majci zadnji put donio lijekove kad mu je poslala poruku s tri uskličnika.
Otišli smo k njima. Ivan je tresao rukama dok je držao papir.
„Reci mi da nije istina“, rekao je bratu.
Dario je slegnuo ramenima. „Mama je tako odlučila. Ja je nisam prisilio.“
„Ali znaš što smo uložili!“ viknula sam. „Znaš koliko smo puta posudili novac da bi se ova kuća spasila!“
Ana je gledala u pod. Nije ni pokušala reći da ćemo dobiti išta natrag.
Dario je samo rekao: „Pa nitko vam nije branio da napravite računicu.“
Ivan je tada skinuo ključeve s privjeska i stavio ih na stol. Nije vikao. Samo je rekao: „Od danas nemaš dva sina.“
Otišli smo bez stvari koje smo ostavili gore, bez Leinih zavjesa, bez polovice alata. Nismo se vratili ni po što. Bilo bi previše ponižavajuće.
Danas otplaćujemo kredit za tuđu kuću. Lea me ponekad pita zašto više ne ide baki Ani. Kažem joj da se odrasli nekad posvađaju i da nije ona kriva. A u sebi se raspadam jer znam da joj je uzeta i baka, i soba, i osjećaj da negdje pripada.
Može li se oprostiti nekome tko ti je uzeo novac? Možda. Ali kako oprostiti nekome tko ti je prvo dao riječ, pa te pustio da godinama živiš u toj riječi?
Je li krv zaista obitelj, ako te vlastita krv bez treptaja ostavi bez doma koji si svojim rukama stvarao?