Kad sam prestala kuhati za njegovu majku, muž mi je rekao da sam sebična
„Mama kaže da su sarme ovaj put malo suše nego inače.“
Stajala sam kraj sudopera, s rukama punim pjene, i nekoliko sekundi sam samo gledala u Damira. U nedjelju navečer, nakon dva dana kuhanja, ribanja i slaganja posuda, on je mrtav-hladan prenosio poruku svoje majke kao da sam joj zaposlena kuharica, a ne snaha.
„Koje sarme?“ pitala sam, iako sam znala.
Slegnuo je ramenima i spustio ključeve na stol.
„One koje sam odnio mami. Što sad glumiš? Znaš da ona ne može toliko stajati uz štednjak.“
Osjetila sam kako mi se želudac steže. U hladnjaku su ostale dvije sarme, doslovno dvije. Planirala sam da Luka i Ema sutra imaju ručak kad dođu iz škole, a Damir i ja da ne moramo naručivati nešto skupo dok se vraćamo umorni s posla.
To je bio naš plan. Moj plan, očito.
Svaki vikend izgledao je isto. U subotu rano ustanem, skuham juhu, ispečem piletinu, napravim lonac graha ili sarme, nasjeckam salatu, ispečem kiflice za djecu. Nedjeljom složim lazanje ili musaku, napravim palačinke, nekad kolač. Nisam ja neka savršena domaćica, daleko od toga. Ali radim u trgovini šest dana u tjednu i znam koliko znači kad u utorak navečer samo izvadiš posudu, podgriješ i sjedneš s djecom deset minuta bez nervoze.
Prvo sam mislila da Damir odnese njegovoj majci jednu porciju, možda dvije. Nisam imala ništa protiv. Zorica je udovica, živi sama na drugom kraju grada i ima bolesna koljena. Naravno da joj treba pomoći.
Ali onda sam počela primjećivati prazne posude.
Nestane cijela tepsija musake. Pola lonca graha. Kiflice koje sam sakrila iza jogurta za dječje užine. Jednom sam otvorila hladnjak u ponedjeljak i unutra su stajali samo senf, pola limuna i staklenka ajvara.
„Damire, gdje je hrana?“ pitala sam ga tada.
Nije ni podignuo pogled s mobitela.
„Odnio sam mami. Njoj treba više nego nama.“
„A nama ne treba?“
„Ma snaći ćemo se mi. Ti ionako opet kuhaš za vikend.“
Ta rečenica me boljela više nego što bih htjela priznati. Ti ionako opet kuhaš. Kao da moj vikend nije moj. Kao da se lonci sami pune, a suđe samo opere. Kao da ja nemam leđa koja navečer bride i noge koje otiču od stajanja.
Pokušala sam razgovarati mirno. Rekla sam mu da možemo zajedno planirati. Da kupi namirnice za majku, da joj on skuha nešto ili da podijelimo posao. Čak sam predložila da jednom mjesečno napravim veću količinu, ako će on pomoći.
Damir bi svaki put odmahnuo rukom.
„Pa ona je moja majka.“
„Znam da je tvoja majka“, odgovorila sam. „Ali nisam ja njezina obaveza.“
„Ti stvarno nemaš srca.“
To je rekao tiho, ali dovoljno glasno da Ema, koja je sjedila za stolom i crtala, podigne pogled. Tada sam zašutjela. Nisam htjela da djeca slušaju kako se njihova majka brani zato što želi sačuvati ručak koji je sama skuhala.
Prelomilo se prošle subote. Provela sam skoro četiri sata radeći sitne kolače za Lukin rođendan u školi. Napravila sam i veliku tepsiju pite sa sirom, jer je Damir rekao da će mu kolege doći pomoći oko police u podrumu.
Kad sam izašla iz kupaonice, vidjela sam ga kako nosi dvije pune vrećice prema vratima.
„Kamo ćeš s tim?“
Zastao je, baš onako kao dijete uhvaćeno s nečim ukradenim.
„Mami. Rekla je da joj dolazi tetka Mevlida.“
Pogledala sam u prozirnu kutiju s kolačima. Na vrhu su bili oni s kokosom koje Luka najviše voli.
„To je za rođendan tvog sina.“
„Ma napravit ćeš još jednu turu.“
Ne znam ni sama zašto, ali počela sam se smijati. Kratko, ružno, od nemoći.
„Neću“, rekla sam.
Damir je pocrvenio.
„Što nećeš?“
„Neću više kuhati za tvoju majku. Neću raditi duple obroke, skrivati hranu po hladnjaku i objašnjavati djeci zašto opet nemamo ručak. Ako ona treba pomoć, ti joj pomozi. Ti joj kupi, skuhaj, odnesi. Ja više ne mogu ovako.“
Tri dana nije pričao sa mnom kako treba. Zorica me zvala i kroz plač rekla da se promijenila moja narav. Nisam se svađala. Samo sam joj rekla: „Zorice, vaš sin zna gdje je kuhinja.“
Ovaj vikend nisam kuhala ništa veliko. Djeci sam napravila tjesteninu, sebi jaja i salatu. Damir je u subotu ujutro nervozno otvarao ormariće, pa otišao u trgovinu. Navečer je stajao kraj štednjaka, miješao nešto u loncu i psovao jer mu se umak zalijepio.
Nisam mu pomogla. Možda zvuči hladno, ali prvi put nakon dugo vremena sjela sam uz kavu dok je još bila topla.
Nije problem pomoći obitelji. Problem je kad se moja pomoć počne podrazumijevati, a moj umor nikoga ne zanima. Jesam li stvarno sebična ako samo tražim da se moj trud ne dijeli bez mene?