Kad je moja majka počela voljeti mog muža više nego mene
“Sine, nemoj još ići. Napravila sam ti savijaču, onu sa sirom koju voliš. A i uzmi ovaj džemper, vani je hladno.”
Stajala sam na vratima majčine kuhinje s vrećicom mandarina u ruci i gledala je kako mom mužu Marku pažljivo namješta ovratnik jakne. Imala je onaj mekani izraz lica koji sam kao dijete čekala nakon što bih dobila peticu ili došla kući uplakana.
Meni je samo dobacila:
“Ivana, zatvori vrata, vuče propuh.”
Ne znam zašto me baš ta rečenica presjekla. Možda zato što sam tog dana došla majci reći da mi kasni plaća već drugi mjesec. Da se bojim hoćemo li pokriti stanarinu. Da mi je dosta računanja svake kune u trgovini. Ali Marko je, kao i uvijek, stigao prije mene do njezina srca.
Moja mama Zora obožavala ga je od prvog dana. Govorila je da je pristojan, vrijedan, tih. Istina, Marko je takav. Odrastao je s ocem koji je pio i majkom koja je otišla u Austriju kad je imao devet godina. Slala je novac ponekad, ali ne i čestitke, ne i zagrljaje. Marko je o tome rijetko pričao. Kad bi ga netko pitao za majku, samo bi slegnuo ramenima i rekao: “Snašla se žena kako je znala.”
Zora je u njemu vidjela ranjeno dijete. A ja sam, čini se, postala odrasla žena koja može sve sama.
Nedjeljom bi mu spremala sarme u plastične posude. Zvala ga je da provjeri je li ručao. Kad je dobio temperaturu, pojavila se pred našim stanom s juhom i termometrom, iako sam joj ja rekla da samo malo kašlje.
Kad sam ja dobila temperaturu, rekla mi je preko telefona:
“Popij nešto i odmori. Ne mogu sad, Marko mi je rekao da mu se nešto pokvarilo na autu, idem vidjeti treba li mu pomoći.”
Nije znala da sam tad plakala u kupaonici, sjedeći na podu pokraj perilice. Četrdeset minuta sam gledala u pločice i uvjeravala se da nisam ljubomorna na vlastitog muža. Kakva žena uopće može biti ljubomorna na majčinu pažnju prema svom mužu?
Ali jesam bila. I to me sramotno boljelo.
Marko isprva nije primjećivao. Ili se pravio da ne primjećuje. Bio je zahvalan, vidjelo se. Kad bi mu Zora dala zimnicu ili uplatila nešto sitno “da se nađe”, oči bi mu se ovlažile. Nikad nije tražio od nje ništa. Upravo je to bilo najgore. Ona mu je davala jer je htjela, a meni je djelovalo kao da svaki njezin zagrljaj njemu uzima nešto meni.
Sve je puklo na njegov trideset i peti rođendan.
Mama je organizirala ručak bez da mi je išta rekla. Došla sam ranije iz grada i zatekla stol pun hrane, tortu s njegovim imenom i fotografije koje je potajno skupila od njegove tete. Marko je stajao kraj prozora, potpuno nijem, dok mu je ona govorila:
“Zaslužio si da te netko slavi, sine. Da znaš da si nekome važan.”
Sine.
Ta riječ mi je odzvanjala u glavi toliko glasno da više nisam čula ni pjesmu s radija ni tetu Miru koja je rezala kruh.
Izašla sam na balkon. Marko je došao za mnom nakon nekoliko minuta.
“Ivana, nemoj ovo pokvariti”, rekao je tiho.
Okrenula sam se prema njemu. “Ja kvarim? Marko, ona tebe zove sinom predamnom. Mene mjesecima ne pita kako sam, ali zna kad si promijenio gume na autu.”
Spustio je pogled. “Ti imaš nju cijeli život. Ja nisam imao nikoga.”
Ta rečenica me ošamarila. Jer bila je istinita. Ali nije bila cijela istina.
“Imala sam je”, rekla sam, a glas mi je pukao. “Samo više nisam sigurna imam li je.”
Mama je izašla na balkon i čula zadnju rečenicu. Lice joj je prvo pocrvenjelo, a onda se zatvorilo. Onako kako se zatvori kad zna da je kriva, ali joj je lakše naljutiti se.
“Bože dragi, Ivana, zar ti njemu zavidiš? Nakon svega što je prošao?”
“Ne zavidim mu na boli, mama. Zavidim mu na tebi.”
Nastala je ona teška tišina. Marko je stisnuo usne i ušao unutra. Mama je ostala uz ogradu, držeći se za nju kao da će pasti.
“Ti si uvijek bila jaka”, rekla je napokon. “Mislila sam da ti ne treba toliko…”
“Trebala sam ti”, prekinula sam je. “Nisam jaka zato što mi ne trebaš. Samo sam naučila da ne pitam.”
Dva tjedna nismo razgovarale. Marko je bio između nas, utučen i kriv bez prave krivnje. Onda je jedne večeri rekao da više neće ići kod nje bez mene. Nisam to tražila, ali taj mali potez mi je značio više nego što mogu opisati.
Mama me nazvala treći tjedan. Nije plakala. Zora rijetko plače.
“Skuhala sam grah”, rekla je. “Dođi ako hoćeš. Ti prva. Bez Marka.”
Otišla sam. Nismo riješile sve uz jedan ručak, naravno da nismo. Ali prvi put nakon dugo vremena pitala me kako sam. I čekala odgovor.
Još učimo granice. Ona uči da Marku može dati toplinu, a da mene ne ostavi na hladnoći. Ja učim da njegova glad za majčinom ljubavi nije napad na mene.
Ali recite mi iskreno: koliko dugo kći mora biti “jaka” prije nego što njezina majka primijeti da je samo umorna od čekanja?