Kupovala sam brendirane bodije za bebu dok mi je muž govorio da nam rata kredita visi nad glavom, a tek kad me majka pogledala u oči shvatila sam što zapravo pokušavam zakrpati
“Jesi li ti normalna, Lejla?” viknuo je Marin čim je vidio vrećice na stolu. “Za jedan komplet si dala 240 maraka? Za dijete od mjesec dana?”
Stajala sam u hodniku, još u jakni, a beba je spavala u sobi. U meni se sve steglo. Nisam ni stigla skinuti cipele, a već sam se osjećala kao lopov uhvaćen na djelu.
“Nije samo jedan komplet”, rekla sam tiše nego što sam htjela. “I uzela sam dekicu. I kapicu. I onu mekanu trenerkicu.”
Marin me pogledao kao da će puknuti.
“Dekicu? Lejla, ta dekica košta kao pola naše rate za kredit. Jesi li svjesna toga?”
Moja majka, koja je došla pomoći oko bebe, sjedila je za stolom i šutjela. To njezino šutanje me boljelo više od njegovog deranja.
Prišla sam vrećicama i počela vaditi stvari. Mali bež bodi, sitne čarapice, jaknica s logom koji sam nekad gledala samo na djeci bogatih ljudi. Sve je bilo mekano, uredno zapakirano, lijepo. Onako kako sam oduvijek zamišljala da treba izgledati djetinjstvo.
“Naša kćer neće nositi jeftino i razvlačeno”, izletjelo mi je. “Neće izgledati kao da je zadnja na svijetu.”
Marin je spustio glas, ali tad je bio još opasniji.
“Tko priča o tome da bude zadnja na svijetu? Pričamo o bebi. Bebi kojoj je svejedno piše li na bodiju nešto ili ne piše ništa. Treba joj da je čista, sita i da je netko zagrli.”
Tad se majka javila.
“I da joj mater ne plače kad stigne iz prodavnice”, rekla je tiho.
Okrenula sam se prema njoj, već bijesna, već povrijeđena.
“Ti nemaš pravo mene suditi. Ti najbolje znaš kako je kad nemaš ništa.”
Majka je spustila pogled. I odmah sam znala da sam pretjerala. Ali bilo je kasno.
Ja sam odrasla u Visokom, u stanu gdje je zimi znalo puhati kroz prozore. Nosila sam jaknu od sestrične, pa poslije od komšinice. Za ekskurziju nisam išla jer “nije vrijeme”. Nije bilo ni za patike koje nisu s pijace. Sjećam se jedne djevojčice iz razreda, Petra, imala je savršenu jaknu i pernicu na dva sprata. Kad bi otvorila torbu, meni bi se želudac okrenuo. Ne od zavisti samo. Od srama.
Taj sram me nikad nije skroz pustio.
Kad sam rodila Ajlu, obećala sam sebi da moje dijete nikad neće osjetiti taj pogled drugih. Onaj brzi, sitni pogled kojim odmjere šta nosiš i odmah te smjeste gdje pripadaš.
Samo što Marin to nije vidio tako. On je radio po cijele dane, vozi dostavu, vraća se slomljen. Kredit za stan, režije, pelene, adaptirano mlijeko jer dojenje nije išlo kako sam zamišljala. Svaki mjesec se krpimo. Nekad bukvalno.
Dan nakon te svađe sjeli smo za stol. Ajla je plakala u njihalici, majka ju je nosila po sobi, a Marin je pred mene stavio papire.
“Vidi”, rekao je. “Ovo je rata. Ovo su režije. Ovo dugujem Emiru za popravak auta. A ovo je minus. Reci mi iskreno, gdje ti vidiš prostor za ovu… ovu predstavu?”
“Predstavu?” osjetila sam kako me peče lice. “Ti misliš da je meni do predstave?”
“Mislim da nešto dokazuješ. Ne znam kome. Možda sebi. Možda ljudima koji te i ne gledaju.”
Ustala sam tako naglo da je stolica zaškripala.
“Naravno. Ja sam luda i razmažena, a ti si jedini pametan. Lako je tebi pričati, tebe niko nije ismijavao zbog cipela.”
On je šutio sekundu, dvije.
“Nisam rekao da si luda. Kažem da nas ovo može odvesti u problem. Velik problem.”
Majka je tada spustila Ajlu u krevetić i prišla meni.
“Lejla”, rekla je, prvi put baš nježno, “ja sam tebi kriva što si se toliko stidjela. Znam. Vidjela sam ja to i tad, samo sam se pravila da ne vidim jer me bilo sram što ti ne mogu više dati. Ali nemoj sad od svoje rane praviti teret djetetu.”
Taj trenutak me slomio.
Nisam plakala fino ni tiho. Baš ružno, iz stomaka. Sjela sam na pod između tih vrećica i počela govoriti svašta. Kako sam se bojala da će Ajlu neko jednog dana gledati kao što su mene gledali. Kako sam, kad sam bila trudna, po Instagramu gledala te male savršene sobe, kolica, odjeću, pa mi se uvuklo u glavu da dobra majka valjda mora i to. Kako me ubija kad odem na kafu s drugim ženama pa svaka nešto pokaže, a ja odmah osjetim ono staro stezanje u grudima.
Marin je sjeo pored mene.
“Lejla”, rekao je, tiho ovaj put, “naša mala neće biti manje vrijedna ako nosi bodi iz Kotor Varoši ili s pijace. Biće manje vrijedna samo ako odraste uz roditelje koji se jedu od dugova i inata.”
Majka je klimnula glavom, brišući oči kao da krišom plače.
Te večeri sam uzela račune i vratila pola stvari. Držala sam jednu kapicu u ruci dobrih deset minuta prije nego što sam je spustila na pult. Prodavačica me gledala bez izraza, a meni je bilo kao da opet imam devet godina i da vraćam nešto što nisam smjela ni dotaknuti.
Ali kad sam došla kući, Ajla je ležala u običnom bijelom bodiju, zgužvana, topla, mirisala na mlijeko i puder. Uzela sam je u naručje i prvi put nakon dugo vremena osjetila mir, ne sram.
Nisam preko noći ozdravila od svega. I danas me nekad povuče taj poriv da kupim više, ljepše, skuplje, samo da utišam onu malu Lejlu koja se nekad osjećala manje vrijednom. Ali sad barem znam odakle dolazi.
Možda je najteže u roditeljstvu priznati da ne spašavaš uvijek dijete, nego ponekad pokušavaš spasiti sebe kroz njega.
Recite mi, jesam li bila sebična ili samo slomljena na pogrešan način? I gdje je granica između želje da djetetu daš bolje i potrebe da izliječiš vlastitu prošlost?