Mama me optužila da sam izgubio brata jer sam pogledao mobitel na pola minute
“Gdje ti je brat, Marko? Gdje je Luka?!”
Majčin glas probio mi je kroz uši jače od sirene hitne pomoći. Stajala je na pločniku ispred naše zgrade u trenirci i papučama, bez jakne, i tresla se dok me gledala kao da sam joj rekao nešto najgore na svijetu.
Ja sam samo šutio. U ruci sam držao vrećicu s mlijekom, kruhom i paštetom. Druga mi je ruka bila stisnuta oko mobitela, tog prokletog mobitela zbog kojeg mi je sve izmaknulo kontroli.
“Bio je kraj mene”, rekao sam tiho. “Mama, doslovno je bio kraj mene prije dvije minute.”
“Dvije minute?! On ima šest godina, Marko! Nije on tvoj prijatelj pa da ga pustiš da ide gdje hoće!”
Imao sam sedamnaest i u tom trenutku sam se osjećao kao da imam sedam. Susjedi su počeli izlaziti na balkone. Gospođa Ruža s trećeg kata već je držala ruku na ustima. Netko je dolje pitao treba li zvati policiju.
A Luka nije bio nigdje.
Sve je počelo petnaest minuta ranije, sasvim obično. Mama je mijesila tijesto za pitu i nervirala se jer je zaboravila kupiti mlijeko. Tata je još bio na poslu, u onoj svojoj radionici na kraju grada, i već je kasnio jer mu je, kako je mama govorila, opet neki čovjek ostavio auto pa nestao bez avansa.
“Marko, odi do Amira po mlijeko i kruh”, rekla je mama, brišući ruke o pregaču. “I povedi Luku. Samo da se malo prošeta, cijeli dan je pred crtićima.”
Luka je odmah skočio s kauča.
“Ja nosim novčanik! Ja znam put!”
“Ne znaš ništa, samo slušaj brata”, rekla je mama, ali nasmiješila se.
Do trgovine smo išli stazom između zgrada. Naselje je bilo isto kao svako drugo: parkirani auti po nogostupu, kontejneri puni kartona, dvije bake na klupi i miris pečenog luka iz nečijeg stana. Luka je skakao po rubniku i pričao kako će jednog dana imati motor, ali ne crveni, jer crveni imaju svi.
Ja sam mu rekao da prestane skakati jer će pasti. Držao sam ga za ruku čak i kad smo prelazili onaj mali prilaz gdje uvijek netko izleti autom kao lud.
U trgovini je sve bilo normalno. Amir je pitao hoće li Dinamo opet izgubiti, Luka je birao žvakaće kraj kase, a ja sam mu rekao da ne dosađuje. Kupio sam mu malu čokoladicu jer me pogledao onim svojim velikim smeđim očima.
Kad smo izašli, zazvonio mi je mobitel.
Bila je poruka od Ive. Cura s kojom sam se dopisivao skoro mjesec dana. Napisala je: “Jesi li ti rekao Nikoli da smo se vidjeli?”
Srce mi je odmah potonulo. Nikola je bio moj prijatelj, ali je volio praviti dramu i širiti priče. Pogledao sam poruku. Odgovorio sam: “Nisam, što se dogodilo?”
Možda dvadeset sekundi. Možda trideset. Ne znam. Znam samo da sam podigao pogled i da Luka više nije bio uz mene.
Najprije nisam paničario. Mislio sam da je stao kod izloga pekare, gdje uvijek gleda kifle sa sezamom. Otišao sam tamo. Nije bio.
Pogledao sam prema igralištu. Nije bio ni kod ljuljački.
“Luka!”
Prvi put sam viknuo normalno. Drugi put jače. Treći put mi je glas pukao.
Trčao sam između zgrada, gledao iza parkiranih kombija, pitao ljude jesu li vidjeli dječaka u plavoj jakni s dinosaurima. Nitko nije znao ništa. Jedan čovjek mi je samo odmahnuo rukom, kao da ga gnjavim.
Tada sam nazvao mamu.
Nisam joj ni stigao objasniti. Čula je po mom glasu.
“Što je bilo? Marko, što je bilo?”
“Ne mogu naći Luku. Ali blizu je, sigurno je blizu.”
Nakon toga se sve pretvorilo u buku. Mama je istrčala, susjedi su se razletjeli, netko je zvao tatu. Tata je došao bijel u licu, još u radnom odijelu, s crnim mrljama od ulja na rukama.
Nije me pitao ništa. Samo me uhvatio za rame toliko jako da me zaboljelo.
“Kako ti je nestao?” rekao je kroz zube.
“Nije mi nestao namjerno, tata. Okrenuo sam se…”
“Okrenuo si se zbog tog mobitela, je l’ tako?”
Nisam odgovorio. Nisam ni morao.
Mama je počela plakati. Ne glasno, nego onako kako je najgore gledati, bez suza skoro, samo joj se lice skupi i ne može udahnuti. U tom trenutku sam se prvi put stvarno prepao. Ne zato što će me kazniti. Nego zato što sam pomislio: što ako se Luki nešto dogodilo, a zadnje što sam mu rekao bilo je da prestane dosađivati oko žvakaćih?
Našao ga je susjed Haris, možda četiri ulice dalje, kod malog igrališta iza ambulante. Luka je slijedio bijelog psa. Rekao je da je pas izgledao tužno i da mu je htio dati komadić čokoladice.
Kad su ga doveli, mama ga je zgrabila i toliko stisnula da je počeo plakati.
“Boliš me, mama”, rekao je.
Tata je kleknuo pred njega, provjeravao mu ruke, lice, džepove, kao da će negdje pronaći dokaz da se dogodilo nešto strašno. A ja sam stajao sa strane. Nitko me nije zagrlio. Nitko nije rekao: dobro je, našli smo ga.
Tata me ošamario tek kad smo ušli u stan.
Nije bilo jako, ali dovoljno da mi zazvoni u uhu. Mama nije rekla ništa. Samo je gledala u pod.
“Znaš li ti što si napravio?” vikao je. “Jedna poruka ti je važnija od brata? Jedna poruka?”
“Nije važnija!” viknuo sam i ja. “Dogodilo se, našli smo ga! Nije ga nitko oteo, nije pao pod auto, nije…”
Čim sam to izgovorio, vidio sam po njihovim licima da sam pogriješio.
“Tebi je to banalno?” mama je konačno podigla pogled. Oči su joj bile crvene. “Tebi je banalno što sam ja deset minuta mislila da mi je dijete negdje samo?”
Htio sam reći da nije banalno. Da sam i ja mislio najgore. Da mi se tresu noge još uvijek. Ali bio sam ljut jer sam znao da će od tog dana sve biti dokaz da sam neozbiljan. Ako zakasnim pet minuta, spomenut će Luku. Ako uzmem mobitel za stolom, spomenut će Luku. Ako kažem da želim izaći navečer, spomenut će Luku.
I tako je i bilo.
Luka mi se sutradan uvukao u sobu dok sam sjedio za stolom i pravio se da učim kemiju. Donio mi je pola svoje čokoladice, one iste koju sam mu kupio.
“Oprosti”, rekao je. “Ja sam otišao za pesom.”
Pogledao sam ga i nisam znao što reći. Bio je dijete. Naravno da je otišao. Ja sam bio stariji. Ja sam trebao paziti.
Ali nisam mogao zaboraviti ni očevu ruku ni majčin pogled, kao da sam im namjerno uništio nešto u kući što se ne može popraviti.
Od tada Luka više ne ide sa mnom nigdje sam. Mama ga vodi čak i do pekare preko puta. A meni govore da mi vjeruju, samo… “treba vremena”.
Koliko vremena treba da ti vlastita obitelj opet povjeruje nakon jedne pogreške? I je li čovjek stvarno samo njegova najgora minuta?