Kad mi je najbolja prijateljica postala samo majka, a ja ostala višak u njenom novom životu
“Ti stvarno ne razumiješ, jel’ tako?” rekla je Amra, stežući vlažnu maramicu u ruci dok joj je mali Denis urlao iz hranilice, sav crven u licu. “Dijete mi je na prvom mjestu. Sve ostalo može čekati.”
Stajala sam kraj njenog stola, s jaknom još na sebi, i osjetila kako mi nešto teško pada u želudac. Došla sam joj reći da me muž vodi na pretrage jer već mjesecima imam probleme sa štitnjačom, a ona me prekinula nakon dvije rečenice da mi objasni zašto kupovne kašice uništavaju dječja crijeva.
Nisam više znala jesam li joj prijateljica ili publika.
Amra i ja smo bile nerazdvojne skoro deset godina. Kave na brzinu poslije posla, poruke u ponoć, odlasci na more u Makarsku kad skupimo nešto para, plakanje zbog propalih veza, smijanje do suza zbog gluposti. Znala je svaki moj strah. Ja njen. Kad je ostala trudna, iskreno sam bila sretna zbog nje. Nosila sam joj juhu kad je ležala s mučninama. Išla s njom birati kolica po cijelom Sarajevu jer su “ova preskupa, a ova klimava”. Bila sam tu.
Ali nakon što je rodila, kao da je neko ugasio onu Amru koju sam znala.
U početku sam imala razumijevanja. Nespavanje, hormoni, strah, sve to. Nazvala bih je i slušala po četrdeset minuta o grčevima, podrigivanju, temperaturi sobe, vrsti dude. Dobro, mislila sam, proći će. Samo je preplavljena.
Nije prošlo.
Svaki razgovor bio je isti.
“Koliko ti spavaš?”
“Kako misliš, koliko spavam?”
“Pa ono, ako spavaš osam sati, iskreno, ne znaš šta je umor.”
I to bi rekla bez imalo zlobe u glasu, ali baš to je boljelo. Kao da je uvela neko novo mjerilo vrijednosti: koliko patiš za dijete, toliko vrijediš.
Kad bismo izašle na kavu, ako bi Denis ostao s njenom mamom dva sata, ona bi svakih sedam minuta gledala u mobitel. Ako bih pokušala pričati o poslu, o tome kako me šef maltretira i kasni s plaćom, ona bi klimnula glavom i rekla: “Ma sve je to ništa kad dijete dobije osip.” Onda bi iz torbe izvadila kremu i pokazivala mi sastav.
Jednom sam joj samo tiho rekla: “Amra, nedostaješ mi.”
Pogledala me kao da sam je uvrijedila.
“Pa evo me. Tu sam. Samo sam majka sad, Lejla. Šta očekuješ?”
E to “samo” me presjeklo.
Kod nas kući je to počelo stvarati pravi problem. Moj muž Emir je isprva šutio. Trpio je kad nam dođu Amra i njen muž Haris, pa cijelo veče slušamo o vrtiću, pelenama, zubima, adaptaciji, kašlju, cijepljenju, tetama u grupi. Ali jedne večeri, kad smo ih ispratili, samo je sjeo na kauč i rekao:
“Lejla, ja više ne mogu. Kunem ti se, ako još jednom za večerom slušam usporedbu vrsta pelena, izaći ću iz stana.”
“Nemoj tako, teško joj je”, rekla sam, iako sam i sama bila na rubu.
“A tebi nije? Tebi niko ništa ne pita. Večeras si tri puta pokušala reći da ideš doktoru. Tri puta te prekinula. Jesi primijetila?”
Jesam. Naravno da jesam.
Ali nisam htjela priznati.
Prelomilo se kad sam joj otkazala dolazak na Denisov prvi rođendan. Imala sam temperaturu i jedva stajala na nogama. Poslala sam poruku da stvarno ne mogu. Ona mi je odgovorila nakon sat vremena.
“Iskreno, ko želi, nađe način. Za dijete se valjda može izdvojiti dva sata.”
Gledala sam u ekran i ruke su mi se tresle. Nazvala sam je odmah.
“Je l’ ti sebe čuješ?”
“Čujem. Samo sam razočarana. Mnogi su došli.”
“Amra, ja sam bolesna.”
“Svi smo mi bolesni i umorni otkad imamo djecu, pa guramo.”
Tu sam pukla.
“Ali ja nemam djecu! I neću se zbog toga cijeli život pravdati! Ne možeš svima mjeriti vrijednost po tome jesu li majke! Ne možeš!”
S druge strane je nastala tišina. Ona teška, ljepljiva.
Onda je samo rekla: “Ti to ne možeš razumjeti.” I spustila.
Nismo se čule skoro tri mjeseca.
Njene pozive sam ignorirala. Ona moje poruke nije ni otvarala. Onda sam je jedne subote srela ispred dm-a, raščupanu, bez šminke, s kolicima, kesama i podočnjacima do obraza. Zastale smo obje kao ukopane.
“Kako si?” pitala sam, glupo, jer se vidjelo kako je.
Slegnula je ramenima i oči su joj se odmah napunile.
“Nisam dobro, Lejla. Samo ne znam više kako biti bilo šta drugo osim nečije mama.”
Sjele smo na klupu ispred zgrade. Denis je spavao. Prvi put nakon dugo vremena nije pričala kao da drži predavanje. Pričala je kao moja Amra. Rekla je da se boji. Da ako popusti, nije dobra majka. Da je svi osuđuju. Svekrva jer previše pazi, susjeda jer premalo pazi, internet jer sve radi pogrešno. Rekla je i da joj nedostajem, ali da kad mene vidi, sjeti se života koji je imala i da je to peče.
Ja sam njoj priznala da sam se osjećala izbrisano. Kao da više nisam osoba nego publika za njene strahove. Da me boljelo što me ne pita ni kako sam, a kamoli da me sasluša.
Plakala je. Plakala sam i ja. Onako, ljudski, bez dostojanstva.
Pokušale smo poslije opet. Dvije kave. Jedna šetnja. Par poruka navečer. Nije bilo svađe, ali nije bilo ni one lakoće. Svaki susret je imao neki oprez, neku nevidljivu ogradu. Ona bi opet skliznula u priču o djetetu. Ja bih se povukla. Nismo više znale uhvatiti isti ritam.
Nije ona loša. Nisam ni ja. Samo smo se razišle na mjestu gdje ljubav nekad nije dovoljna da ostaneš blizak kao prije.
I danas je volim, samo drugačije. Tiše. Izdaleka.
Jeste li i vi nekad izgubili prijateljicu, iako je niko nikome nije stvarno oteo?
Može li se prijateljstvo vratiti kad vas život razvuče na dvije potpuno različite strane?