Kad sam prvi put rekla sinu da nemam, izgubila sam i njega i unuka

“Znači, imaš za svoje tablete, a nemaš za svoje dijete?”

Davor je stajao nasred moje kuhinje, u jakni koju nije ni skinuo. Pogled mu je bio tvrd, onaj isti pogled koji je imao kao dječak kad bi ga uhvatila da laže. Samo tada bi spustio glavu i promrmljao: “Oprosti, mama.” Sada nije bilo ni trunke kajanja.

Na stolu je ležala uplatnica za struju, crvena opomena za pričuvu i kutijica lijekova za tlak koju sam tog jutra kupila na rate u ljekarni. Ruke su mi se tresle dok sam držala šalicu kave.

“Davore, nisam rekla da neću pomoći nikad”, pokušala sam mirno. “Rekla sam da ovaj mjesec stvarno nemam. Mirovina mi je 486 eura. Samo režije i lijekovi…”

On se nasmijao kratko, bez imalo veselja.

“Naravno. Kad mi trebamo, onda nemaš. A kad si godinama pričala kako je obitelj svetinja, onda je bilo drugačije.”

Te riječi su me presjekle. Jer baš zbog te obitelji sam godinama živjela kao da moje potrebe ne postoje.

Nakon što je Davor ostao bez posla u skladištu, prvi put sam mu dala 300 eura. Rekao je da je samo dok ne nađe nešto drugo. Snaha Marijana tada je bila trudna s malim Lukom i nisam mogla gledati kako se brinu hoće li imati za pelene i grijanje.

Prodala sam zlatne naušnice koje mi je pokojni muž Stjepan kupio za dvadeset petu godišnjicu braka. Nisam Davoru rekla odakle novac. Samo sam mu gurnula kuvertu u ruku.

“Mama, vratit ću ti čim sjedne plaća”, rekao je i poljubio me u obraz.

Ta plaća nikad nije vratila ni jedan euro. A ja ga nisam podsjećala. Majka valjda ne vodi knjigu dugova svom djetetu, tako sam mislila.

Poslije je došao kredit za auto, pa kasnili računi za vrtić, pa Lukin rođendan, pa Marijanina nezaposlenost. Uvijek je bilo nešto hitno. Kad bih rekla da ne mogu dati puno, Davor bi uzdahnuo u telefon.

“Dobro, mama, snaći ćemo se mi nekako. Samo nemoj poslije govoriti da nisi znala da nam je teško.”

I ja bih se slomila. Uplatila bih koliko imam. Nekad 50, nekad 100 eura. Jednom sam digla dopušteni minus da oni ne izgube stanarinu. Cijeli mjesec sam jela juhe iz vrećice i kruh s margarinom. Susjeda Zdenka me pitala zašto sam tako smršavjela, a ja sam se šalila da pazim na liniju.

Istina je bila ružnija. Štedjela sam na sebi da moj sin ne bi osjetio kako je kad nemaš.

A onda je Stjepan umro. Srce, naglo. Jedne večeri gledao je dnevnik, a dvadeset minuta kasnije držala sam mu hladnu ruku i nisam znala kako ću disati bez njega. Davor je tada došao, zagrlio me i rekao: “Ne brini, mama, imaš mene.”

U prvim mjesecima nakon sprovoda zvao me češće. Dovodio je Luku da mi ne bude prazno u stanu. Mali bi mi skočio u krilo i vikao: “Bako, napravila si palačinke?” Tada sam mislila da ipak nisam sve radila uzalud.

Ali pozivi su se opet pretvorili u poruke o novcu.

“Mama, možeš li ovaj put 200?”

“Mama, hitno nam je, Luka treba tenisice.”

“Mama, samo do petka, majke mi.”

Kad sam prošle zime završila na hitnoj zbog tlaka, liječnica mi je rekla da moram smanjiti stres i redovno uzimati terapiju. Pogledala sam cijene lijekova i prvi put osjetila pravi strah. Ne onaj majčinski, za dijete. Strah za sebe.

Zato sam tog dana, kad je Davor tražio 400 eura jer je navodno kasnila Marijanina plaća, skupila snagu da kažem ne.

“Nemam, sine. Ne mogu više ulaziti u minus. Moram platiti grijanje i kupiti lijekove.”

On je nekoliko sekundi šutio. Vidjela sam kako mu se vilica stegnula.

“Znači, to je to?”

“Nije to, Davore. Samo… trebate i vi nekako planirati. Ne mogu ja zauvijek pokrivati sve.”

Čim sam to izgovorila, znala sam da će ga boljeti. Ali nisam očekivala ono što je uslijedilo.

“Ti nama držiš predavanja? Ti koja glumiš žrtvu otkad je tata umro? Marijana je bila u pravu. Ti daješ pa poslije nabijaš na nos.”

Ustala sam tako naglo da mi se zavrtjelo.

“Nikad vam ništa nisam nabijala na nos. Da jesam, ne biste ni mogli zaboraviti koliko sam dala.”

On je otvorio vrata, pa se okrenuo.

“Ne moraš više brinuti. Nećemo te više ništa tražiti. I nemoj zvati Luku. Ne treba mu takva drama u životu.”

Vrata su se zalupila. Zvuk je odjeknuo po stanu kao da je nešto puklo u zidu.

Prvo sam mislila da je ljutnja. Da će se javiti za dva dana, možda tjedan. Slala sam poruke: “Kako je Luka?” i “Sine, hajdemo razgovarati.” Nije odgovarao.

Za Lukin šesti rođendan kupila sam mu plavi bicikl. Stajao je dva tjedna u hodniku, s mašnom na volanu. Nazvala sam Marijanu. Javila se tek iz trećeg puta.

“Marijana, molim te, samo da mu predam poklon. Ne moram ulaziti, mogu ispred zgrade.”

S druge strane je bio dug muk.

“Ljiljana, Davor ne želi. Kaže da ga pustiš na miru.”

“A Luka? Što je on kriv?”

“Nemoj mene stavljati između vas”, rekla je tiho i prekinula.

Bicikl sam na kraju dala dječaku iz susjedstva, malom Farisu čija majka radi dvije smjene. Kad ga je ugledao, oči su mu se napunile suzama. Mene su isto, ali ja sam se okrenula prema prozoru da ne vidi.

Najgore su nedjelje. Skuham previše juhe, pa se sjetim da nema tko doći. Prođem kraj igrališta i svaki dječji smijeh zvuči mi kao Lukin. Ponekad uzmem telefon i gotovo nazovem Davora, samo da čujem njegov glas. Onda se sjetim da je čovjek kojeg zovem moj sin, a ipak me uspio kazniti time što mi je uzeo unuka.

Ne tvrdim da sam bila savršena majka. Možda sam previše šutjela. Možda sam svakim novim davanjem učila Davora da je moja ljubav nešto što se podrazumijeva i naplaćuje kad zatreba.

Ali zar je pogrešno jednom reći: “Ne mogu”? Zar majka prestaje biti majka kad više nema što dati osim sebe?

I danas čekam da mi se sin javi, iako više ne znam čekam li njega ili ono dijete koje je nekad znalo reći: “Mama, oprosti.”