Kad mi je rođena kći rekla da sam luda jer sam pod krov primila tuđe dijete, prvi put sam joj odgovorila bez straha
“Jesi li ti normalna, mama? U stan primaš ženu koju jedva poznaješ i malo dijete, a živiš sama!”
Iva je stajala na vratima, crvena u licu, s torbom prebačenom preko ramena kao da je uletjela samo da izbaci to iz sebe i ode. U hodniku je mirisalo na juhu od mrkve, a iz dnevne se čulo tiho šuštanje crtića. Mali Amar je napokon zaspao prije pola sata, pa sam televizor ostavila stišan. Nisam htjela da se probudi i opet pita kad će kući. A kuće više nije imao.
“Ne viči”, rekla sam tiše nego što sam mislila. “Dijete spava.”
“Ma bravo. Još mi samo to reci. Da ja pazim na ton u tvom vlastitom stanu dok ti glumiš spasiteljicu svima po zgradi.”
To me presjeklo. Ne zbog riječi. Nego zbog tog “svima”. Kao da sam se razbacivala ljudima, a ne mjesecima sjedila sama uz prozor i gledala tko ulazi, tko izlazi, tko se s kim više ne pozdravlja.
Otkad je Zoran umro, stan je postao prevelik. Pretiho mjesto. U početku su svi dolazili. Iva, njezin muž Dario, susjede s kolačima, rođaci iz Sesveta. Onda je život nastavio dalje, samo moj kao da nije. Iva bi navratila nedjeljom, usput, s mobitelom u ruci i vječnom nervozom u glasu.
“Mama, puknut ću od posla.”
“Mama, Dario i ja opet ne pričamo.”
“Mama, znaš ti koliko je danas sve skupo?”
Ja bih klimala, skuhala kavu, spakirala joj sarmu da ne kuha sutra. Kad bi otišla, u sudoperu bi ostale dvije šalice i ona poznata tišina koja zuji u ušima.
Selmu sam znala iz lifta. Uvijek uredna, i kad je bila slomljena. Mali Amar uz nju, mršav, velikih očiju, stalno s autićem u ruci. Jednog popodneva našla sam je kako sjedi na stepenicama između drugog i trećeg kata. Nije plakala glasno. To je bilo najgore. Samo je gledala u pod, a kraj nje dvije vrećice i dječja jaknica.
“Selma, što je bilo?”
Podigla je glavu i rekla: “Izbacio nas je. Kaže da je stan na njegovog brata. Kaže, snađi se.”
Tako jednostavno. Snađi se. Kao da govori o pokvarenoj perilici, ne o ženi i djetetu.
Odvela sam ih gore. Prvo na čaj. Onda na večeru. Onda sam rekla: “Prespavajte večeras, sutra ćemo vidjeti.” Sutra je došlo i nisam imala srca reći da idu. Gdje? U podstanare bez novca? U sigurnu kuću, iako je tvrdila da je nije tukao, samo lomio sve oko sebe i jedan dan njih izbacio? Kod tetke u Kalesiju koju nije vidjela pet godina?
Prvih dana stan je opet disao. Ujutro bih Amaru mazala kruh s maslacem i pekmezom. Selma bi posramljeno govorila: “Ne mogu vam ovo vratiti.” Ja bih joj rekla da šuti i pojede nešto dok je toplo. Počela sam opet ići na plac s popisom. Kupovala sam banane jer ih Amar voli. Skuhala bih grah, pa bi stan mirisao kao nekad kad je Iva bila mala.
I baš tada je Iva poludjela.
“Ti uopće ne kužiš koliko je to opasno”, rekla je i spustila torbu na stol tako jako da se trgnuo okvir sa Zoranovom slikom. “Danas primiš nekoga iz samilosti, sutra ti promijeni bravu. Ljudi su svakakvi.”
Selma je stajala na vratima kuhinje i odmah se povukla kad je čula.
“Ne morate zbog mene…” prošaptala je.
“Ne, ostani”, rekla sam. Ruke su mi se tresle. “Ovo je i tvoj razgovor, kad se već vodi o tebi kao da nisi tu.”
Iva me pogledala kao da me ne prepoznaje.
“Mama, što ti je?”
Tad je iz mene izašlo sve što sam mjesecima gutala.
“To mene zanima, Iva. Što je meni? Jesi li me to ikad pitala pa saslušala odgovor? Dođeš ovdje, istreseš svoje brige i odeš. Znaš li ti kako je meni bilo na Božić kad si rekla da vam se ne da preko grada? Znaš li da nekad po tri dana ne progovorim ni s kim?”
Ona je šutjela. Prvi put baš šutjela.
“Kad sam rekla da me bole leđa, rekla si da i tebe sve boli od stresa. Kad sam rekla da ne spavam, ti si rekla da svi danas loše spavaju. Sve kod tebe završi na tebi. A ja… ja sam valjda ostala komad namještaja. Tu sam, ali se ne gleda.”
Vidjela sam da ju je pogodilo. Spustila je pogled, pa opet digla, tvrdoglava kakva jest.
“Nije fer, mama. I ja imam svoj život.”
“Imaš. Ali ja nisam umrla sa svojim mužem. Još sam živa. I još mogu nekome biti čovjek.”
To je bio trenutak kad je Amar izašao iz sobe, raščupan, pospan, i stao kraj mene. Samo me uhvatio za dlan. Ništa nije rekao. Iva je pogledala njegovu ruku u mojoj i lice joj se promijenilo. Kao da je tek tad stvarno vidjela što se ovdje događa.
Nije se ispričala odmah. To ne ide tako kod nas. Samo je sjela. Nakon deset minuta pitala je Selmu treba li joj pomoć oko papira za vrtić i socijalnu. Selma ju je gledala nepovjerljivo, pa tiho rekla: “Treba.”
Polako se nešto počelo topiti. Iva je počela dolaziti češće. Nekad bi donijela pelate i kavu, nekad bi samo sjela sa mnom na balkon. Jednom je rekla: “Mama, oprosti. Mislim da sam te gledala samo kroz ono što meni trebaš biti.” Nisam od toga pravila veliku scenu, ali sam poslije plakala u kupaonici da me ne vidi.
Selma je nakon tri mjeseca našla posao u pekari u Dubravi. Nije idealno, ali je posao. Uskoro je našla i mali podstanarski stan. Kad su odlazili, Amar me zagrlio oko noge i rekao: “Bako Marija, doći ću opet na juhu.” Bako Marija. Mene, koja sam se mjesecima osjećala kao višak u vlastitom životu.
Sad je stan opet tiši, ali nije onako mrtav. Iva me nazove i kad joj ništa ne treba. Nekad me pita kako sam i pričeka odgovor. To zvuči sitno, znam. Ali nije sitno.
Pitam se koliko nas majki šuti dok ne otupi, samo da ne bismo bile teret vlastitoj djeci. I recite mi iskreno, jesam li bila naivna… ili sam samo napokon prestala živjeti kao da me više nema?