Kad sam vidio 8.746 kuna na izvodu, shvatio sam da ne poznajem vlastitu kćer
“Dario, nemoj se praviti lud. Pogledaj ovo odmah.”
Marina je stajala kraj kuhinjskog stola u pidžami, blijeda kao zid. U ruci je držala moj mobitel, a na ekranu je bio otvoren bankovni izvod. Tek sam se probudio, glava mi je pucala od smjene u skladištu i prvo sam pomislio da se nešto dogodilo mojoj majci.
Onda sam vidio brojke.
1.299 kuna. 799 kuna. 1.299 kuna. Deseci istih transakcija, jedna za drugom. Naziv nekakve mobilne igre koji nisam ni znao pročitati kako treba.
Ukupno 8.746 kuna.
Sjeo sam. Doslovno su mi noge otkazale. Taj mjesec nam je već kasnila rata za kredit jer mi je firma smanjila sate. Marina je radila pola radnog vremena u frizerskom salonu. Imali smo za režije, za hranu i nešto sa strane za Petrin ekskurziju u Sarajevo. Ništa više.
“Možda je greška banke”, rekao sam, iako sam već znao da nije.
Marina me pogledala onim pogledom od kojeg se čovjek osjeti manji od mrava.
“Dario, kartica ti je bila spremljena na tabletu. Na tabletu koji Petra koristi svaku večer.”
Petra je imala trinaest godina. Bila je naše jedino dijete, odlična učenica do prošle zime, tiha, pomalo zatvorena otkad se posvađala s najboljom prijateljicom Lanom. Govorili smo da je to pubertet. Da je normalno da se zaključa u sobu, stavi slušalice i ne priča.
Samo joj daj malo mira, govorila je Marina.
Pusti dijete, govorio sam ja, jer sam nakon dvanaest sati među paletama i viljuškarima imao snage samo za tišinu.
Petra je ušla u kuhinju deset minuta kasnije. Raščupana kosa, široka majica, mobitel u ruci. Čim je vidjela nas dvoje i tablet na stolu, stala je kao ukopana.
“Jesi li ti kupovala nešto u toj igrici?” pitao sam.
Nije odgovorila.
“Petra.” Glas mi je bio tih, a baš zato se trgnula.
“Samo malo”, promrmljala je.
Marina je prasnula, onako kako čovjek pukne kad predugo šuti.
“Samo malo? Osam tisuća sedamsto četrdeset i šest kuna je samo malo? Jesi li ti normalna?”
Petri su se oči odmah napunile suzama, ali nije zaplakala. Stisnula je usne i gledala u pod.
“Nisam znala da toliko uzima”, rekla je.
“Kako nisi znala? Svaki put ti piše cijena!”
“Pisalo je dragulji, tata. I neki paketi. Mislila sam da se plati jednom pa… ne znam.”
Tad mi je pokazala igru. Nekakva šarena glupost u kojoj skupljaš likove, otvaraš kutije i natječeš se s drugima. U chatu su joj djeca pisala da je sirotinja ako nema posebne skinove. Jedan dječak, Filip iz razreda, ismijavao ju je pred svima jer ima “početnički račun”.
“Rekao je da sam jadna i da si ne mogu priuštiti ništa”, prošaptala je.
Htio sam reći da ga ignorira. Htio sam joj uzeti mobitel, tablet, internet, sve. Umjesto toga, samo sam osjetio kako mi se nešto steže u prsima.
Ali novac je i dalje nestao. Računi nisu bili virtualni.
Nazvao sam banku. Rekli su da su kupnje potvrđene preko uređaja i da su šanse za povrat male. Marina je plakala u kupaonici. Ja sam stajao na balkonu, pušio jednu za drugom i računao koliko vikenda moram raditi dodatno.
Najgore je bilo što sam se ljutio na Petru, a istodobno sam znao da sam ja ostavio karticu spremljenu. Ja sam joj dao tablet da me ne prekida dok odmaram. Ja nisam pitao što radi po pet sati zatvorena u sobi.
Te večeri nismo ručali kako treba. Grah je ostao netaknut, hladan u loncu.
“Ne ideš na ekskurziju”, rekla je Marina.
Petra je podigla glavu. “Molim?”
“Nema novca, Petra. Nema ga. Potrošila si ga.”
“Ali ja sam već rekla Lani da idem.”
“Lani? Onu istu Lanu s kojom više ne pričaš?”
Petra je gurnula stolicu tako naglo da je udarila u zid.
“Vi ništa ne znate! Nitko me ne zove van. U toj igri sam barem nekome trebala!”
“Pa imala si nas”, izletjelo mi je.
Pogledala me ravno u oči. Ne ljutito. To je bilo gore.
“Kad, tata? Kad si me zadnji put pitao kako sam, a da nisi gledao televiziju ili žurio na posao?”
Otišla je u sobu i zalupila vratima. Marina i ja ostali smo sjediti u tišini. Čulo se samo kako perilica suđa negdje zuji, a meni je ta buka išla na živce više nego ikad.
Marina je nakon nekog vremena rekla: “Napravili smo od mobitela dadilju.”
Nisam joj htio priznati da je u pravu. Ali jest.
Sljedećih dana bilo je ružno. Petra nam nije govorila gotovo ništa. Mi smo zaključali kartice, ugasili kupnje unutar aplikacija, stavili šifre na svaki uređaj. Internet je bio dopušten dva sata dnevno, u dnevnom boravku, bez zaključanih vrata. Mobitel noću ostavlja na polici u hodniku.
Prvo je vikala da joj uništavamo život. Onda je plakala. Jednu večer sam je čuo kako u sobi šapuće Marini: “Jeste li me prestali voljeti?”
Marina je došla u našu sobu crvenih očiju.
“Čula si?” pitao sam.
Samo je kimnula.
Sutradan sam Petru odveo sa sobom u skladište. Subota je bila, šef mi je dopustio da dođe na par sati. Nije mogla raditi, naravno, ali je vidjela kako slažem kutije, kako znojav čekam da istovare kamion, kako računam svaku dodatnu smjenu.
Na povratku je dugo šutjela u autu.
“Tata”, rekla je kod semafora, “ja mogu prodati svoj stari bicikl. I mogu čuvati susjedi Emi malog kad treba. Neću moći vratiti sve, znam… ali hoću nešto.”
Pogledao sam je. Bila je dijete, a opet je u tom trenutku pokušavala nositi teret koji je za nju bio prevelik.
“Nećeš ti sama vraćati”, rekao sam. “Ali ćeš sudjelovati. I pričat ćeš nam kad te nešto muči, prije nego što klikneš na sto gluposti. Dogovoreno?”
Kimnula je, pa zaplakala. Zaplakao sam i ja, samo sam se okrenuo prema prozoru da ne vidi odmah. Glupo, znam.
Ekskurziju nismo mogli platiti. To je bila posljedica koju nismo htjeli sakriti. Petra je to teško podnijela, ali nije više vrištala. Prodala je bicikl, pomogla Marini vikendima čistiti salon i svaku je zarađenu kunu stavila u kuvertu na kojoj je sama napisala: “Za naš dug.”
Dug smo zatvarali mjesecima. Ali važnije od toga, opet smo počeli večerati za stolom bez mobitela. Nekad Petra samo slegne ramenima kad je pitamo kako je bilo u školi. Nekad nam ispriča sve. Učimo i mi, polako.
Još me zaboli kad se sjetim tog izvoda. Ali više me boli pomisao koliko smo dugo bili u istoj kući, a nismo primijetili da nam dijete traži pomoć kroz ekran.
Biste li vi Petri potpuno zabranili internet ili biste, kao mi, pokušali najprije popraviti ono što se izgubilo između nas?