Kad sam vlastitim kćerima rekla da moraju otići iz mog stana, srce mi se slomilo, ali više nisam mogla živjeti kao njihova sluškinja
“Je l’ vi mene uopće čujete?” viknula sam iz kuhinje, držeći u ruci tri računa i opomenu pred isključenje struje. Ruke su mi se tresle, a njih dvije su sjedile u dnevnom boravku, svaka sa svojim mobitelom, kao da govorim zidu. Na stolu sudoper pun čaša od sinoć, mrvice po trosjedu, moja radna uniforma prebačena preko stolice jer je nisam stigla ni spremiti. I tad je iz mene puklo.
“Dosta. Obje ćete se iseliti. Imate mjesec dana.”
Lejla je prva spustila mobitel.
“Molim?”
Mirela me gledala kao da sam joj opsovala sve po redu.
“Ti nas izbacuješ? Nas? Nakon svega?”
Nakon svega. Ta rečenica me probola ravno u prsa.
Nakon čega, Mirela? Nakon što sam deset godina ustajala u pet ujutro, išla čistiti kancelarije i stubišta, pa dolazila doma kuhati, prati, peglati, misliti umjesto sve tri? Nakon što je vaš otac Emir umro, a ja nisam imala luksuz raspasti se jer ste vi bile mlade i trebalo vas je izvesti na put?
Kad je Emir srušio glavu na jastuk i više se nije probudio, Lejla je imala sedamnaest, Mirela dvadeset. Jedna matura, druga fakultet. Sjećam se tog jutra kao magle i hladnoće. Komšinica Azra me držala za ramena dok sam urlala u hodniku, a cure su stajale ukočene, blijede, kao dvije svijeće pred gašenjem. Tad sam sebi obećala da im nikad ništa neće faliti. I izgleda da sam tu rečenicu shvatila previše doslovno.
Godinama sam plaćala sve. Režije, internet, njihove karte za bus, kozmetiku “samo ovaj put”, kavu s rajom jer “ne mogu baš uvijek reći da nemam”. Kad su završile školovanje, mislila sam, hajde, sad će polako. Naći će posao, preuzet će nešto. Barem kruh usput kupiti bez da ih podsjećam.
Ali ne.
Lejla je govorila da ne može raditi bilo što jer je završila ekonomiju i neće “za kasu u Konzum”. Mirela je mijenjala poslove svaka dva mjeseca jer joj je negdje šef bezobrazan, negdje kolegice ogovaraju, negdje je mala plaća. A male plaće su, da se razumijemo, stvarne. Znam ja dobro gdje živimo. Ali male plaće nisu izgovor da s 28 i 31 godinom čekaš da ti majka kupi deterdžent.
Najgore nije bio novac. Nekako bih ja i gurala. Najgore je bilo što sam u vlastitom stanu hodala kao tuđa. Dođem s posla, leđa me ubijaju, a u kuhinji tava od jutra. Kažem:
“Ko je ovo ostavio?”
Tišina.
“Cure, pa jel’ vam teško oprat za sobom?”
Lejla odmahne rukom.
“Mama, nemoj sad, umorna sam.”
A ja? Ja valjda nisam bila.
Te večeri kad sam rekla da odlaze, Mirela je ustala tako naglo da je stolica zaškripala.
“Ti si ogorčena jer si ostala sama pa sad hoćeš i nas kazniti.”
To me sastavilo. Nisam ni shvatila koliko me taj strah jede dok ga nisam čula naglas. Da, sama sam. I da, nekad me noću uhvati panika kad čujem lift i kad stan utihne. Ali nisam ih tjerala jer želim prazninu. Tjerala sam ih jer više nisam mogla živjeti u nepravdi koja se glumila kao obitelj.
“Ne kažnjavam vas”, rekla sam tiše. “Spasavam sebe.”
Lejla je počela plakati, onako ljuto, ne od tuge nego od uvrijeđenosti.
“Gdje da idemo? Jesi ti normalna? Znaš li koliko je kirija?”
Znala sam. Naravno da sam znala. Zato sam se i lomila mjesecima. Zato sam račun skrivala u ladicu, pa uzimala prekovremene, pa odustajala od pregleda zuba jer “može još malo čekati”. Zato sam u dućanu gledala cijenu salame prije nego što uzmem sebi nešto bolje. Sve sam znala.
Ali isto tako sam znala da one neće otići nikad ako ih ja opet pokrijem svojim leđima.
Sljedećih dana u stanu je bilo gore nego pred oluju. Vrata su se zatvarala jače nego inače. Šaputale su po sobama. Lejla je zvala tetku Sabinu i, naravno, ja sam čula: “Mama je poludjela, hoće nas izbaciti na ulicu.” Tetka me nazvala isti dan.
“Senada, kako možeš? Pa to su ti djeca.”
“Jesu”, rekla sam. “Ali nisu više djeca.”
Prvi put u životu nisam popustila. Pomogla sam im da gledaju oglase. Dala sam za polog, i to me zaboljelo jer sam opet dala ja, ali ovaj put kao zadnju pomoć, ne kao način života. Mirela je našla garsonjeru s prijateljicom na Čengić Vili. Lejla je otišla u podstanare s kolegicom iz srednje u Dubrave. Dan kad su nosile kese i kutije niz stepenice bio je užasan.
Mirela me nije ni pogledala.
Lejla je na vratima rekla:
“Samo da znaš, ovo ti neću zaboraviti.”
Kad su otišle, sjela sam na krevet i slušala tišinu. Toliko sam je željela, a kad je došla, boljela je. U kuhinji je prvi put bilo čisto do navečer. Nitko nije zvao da pita ima li šta za jesti. Nitko nije ostavio mokar peškir na krevetu. I svejedno sam plakala nad loncem graha kao luda žena.
Prošla su četiri mjeseca. Sad se jave. Nekad hladno, nekad normalno. Mirela radi u salonu namještaja i prvi put je rekla: “Mama, sad kužim koliko košta život.” Lejla još uvijek nosi u sebi ljutnju, ali prošli tjedan me nazvala da pita kako se pravi pita krumpiruša. Stajala sam sa slušalicom i smijala se i plakala u isti mah.
Možda sam zakasnila s tom lekcijom. Možda sam ih razmazila iz ljubavi i krivnje, pa ih onda presjekla pregrubo. Ne znam. Znam samo da majka nije vreća bez dna i da i ona ima pravo na mir u svojoj kući.
Recite mi iskreno, gdje vi povlačite granicu između pomoći djetetu i uništavanja sebe? I bih li bila bolja majka da sam još šutjela, ili samo slabija žena?