Kad su svi rekli da će biti uz nas, ostali smo sami s bebom i tišinom koja je boljela više od neprospavanih noći
“Ne mogu sad, Ljiljana, stvarno ne mogu. Rezervirali smo wellness još prije dva mjeseca.”
Stajala sam u kuhinji u iscijedjenoj majici, s mlijekom na ramenu i podočnjacima do pola obraza, dok je Sara urlala u dnevnoj sobi kao da je neko boli. Telefon mi je klizio iz znojne ruke. Samo sam šutjela par sekundi, a onda promuklo rekla:
“Mama, rekla si da ćeš doći čim rodim. Rekla si da ću moći barem odspavati dva sata.”
S druge strane tišina. Pa uzdah.
“Pa dobro, ne dramatiši. I ti si mlada majka, snaći ćeš se.”
Tad me nešto presjeklo. Ne od umora. Od toga kako lako ljudi izgovore obećanje, a još lakše pobjegnu od njega.
Ja sam Ljiljana, imam trideset dvije godine, muž mi je Amar, a naša Sara je došla na svijet prošlog studenog, sitna, crvena, predivna i gladna svake dvije ure. Dok sam bila trudna, svi su imali pune ruke planova za nas. Moja mama Vesna je govorila: “Ja ću ti kuhati svaki drugi dan.” Amarova majka Zlata: “Samo ti rodi, ja ću peglati i čuvati dijete.” Moj otac Stipe je tvrdio da će “uskočiti za sve”, a Amarov babo Mirsad govorio da dijete treba da raste uz porodicu, ne same roditelje kao podstanari u svom životu.
Mi smo im vjerovali. To nam je bila najveća greška.
Prvih deset dana još je nekako i bilo. Svi su dolazili s pitama, tortama, slikavali Saru, stavljali je na story, govorili kako liči čas na mene, čas na Amara. A kad su krenule prave noći, grčevi, pelene, pranje, kuhanje, nespavanje i onaj osjećaj da ti je mozak pun vate, odjednom su svi postali strašno zauzeti.
Mama i Stipe su otišli u toplice jer su “uplatili unaprijed”.
Zlata je krenula na neku likovnu radionicu u Mostar koju “nikako nije smjela propustiti”.
Mirsad je imao pecanje s društvom, pa malo vikendicu, pa “neće da smeta mladima”.
A mi? Mi smo se raspadali u stanu od šezdeset kvadrata, između neoprane kose, zagorene juhe i dječjeg plača koji te počne progoniti i kad utihne.
Amar je radio od kuće prva tri tjedna, pa se morao vratiti u firmu. Gledala sam ga kako ujutro navlači jaknu i vidjela sam krivnju na njemu, iako nije bio kriv. Jedno jutro me pitao:
“Hoćeš da zovem opet mamu?”
Naslonila sam Saru na rame i rekla:
“Zovi koga hoćeš. Samo nemoj poslije reći da se nisam trudila vjerovati im.”
Nazvao je Zlatu na speaker, mislio je valjda da će biti lakše ako čujem svojim ušima.
“Sine, ne mogu danas. Umorna sam. Jučer sam bila cijeli dan vani.”
Amar je šutio.
“Mama, Ljiljana nije spavala skoro nikako. Samo da dođeš na dva sata.”
“Pa nisam ja više mlada. Što ste mislili, da ću ja svaki dan dežurati?”
Vidjela sam kako je spustio pogled. To me boljelo skoro više nego njen odgovor.
Jer nije stvar bila u tome da netko dolazi svaki dan. Nego u tome da su nas mjesecima uvjeravali da ne brinemo, da imamo njih. Zbog toga nismo tražili ženu za ispomoć, nismo štedjeli za dodatnu pomoć, nismo se psihički pripremili na potpunu samoću.
Jednog popodneva sam pukla. Sara je plakala već sat vremena, ručak mi je zagorio, a ja sam sjedila na podu pored sudopera i plakala s njom. Tad je netko pozvonio. Bila je naša susjeda Enisa s trećeg kata, žena koju sam prije toga jedva pozdravljala na stepeništu.
“Ljiljana, sve je okej? Čujem bebu, pa… eto, skuhala sam grah, imam i pitu. Mogu li ući?”
Ne znam zašto, ali od tog običnog pitanja sam se raspala još više.
Enisa je ušla bez puno priče, oprala ruke, uzela Saru i počela joj tiho pjevušiti neku staru sevdalinku. Sara se za dvije minute smirila. Ja sam stajala kao kip.
“Idi se umij”, rekla mi je. “Ne moraš biti junakinja svaki dan.”
Poslije je dolazila ponekad. Nekad samo na pola sata. Nekad bi donijela čorbu. Nekad bi držala Saru dok se ja istuširam ko čovjek. Nikad nije obećavala čuda. Nikad nije govorila velike riječi. Samo bi došla kad može.
A naši roditelji su i dalje imali razloge. Jednom sam ih sve skupila za stolom, kod nas, kad je Sara imala tri mjeseca. Rekla sam da više ne mogu gutati to u sebi.
“Nemojte više govoriti da ste tu za nas ako niste”, rekla sam. Ruke su mi se tresle. “Nemojte glumiti uvrijeđenost što vas ne zovemo često. Zvali smo. Molili smo. Obećali ste i nestali.”
Mama je odmah planula.
“Ti sad nama prebacuješ? Pa i mi imamo svoj život!”
“Imate”, rekla sam. “I to je u redu. Samo ste trebali biti iskreni od početka.”
Zlata je uvrijeđeno prekrižila ruke. Mirsad je gledao kroz prozor. Stipe je promrmljao da “nije baš sve tako”. A Amar, moj tihi Amar, prvi put je udario dlanom o stol.
“Jest tako”, rekao je. “I mene je sramota što smo vas čekali kao djeca pred zatvorenim vratima.”
Nakon toga su se odnosi promijenili. Hladnije je, da ne lažem. Manje zovemo. Manje očekujemo. Oni i dalje vole Saru, donesu joj poklon, slikaju se s njom, stave srce ispod slike. Ali više ne miješam ljubav s pouzdanošću. Nije isto. Nije ni blizu.
Danas Sara ima godinu i pol. Amar i ja smo se naučili organizirati. Teško je, nekad baš preteško, ali smo postali tim. Pravi. Bez iluzija. Bez onog “ma lako ćemo, uskočit će naši”. Neće. I to je možda najružnija, ali i najkorisnija lekcija koju sam naučila nakon poroda.
Najviše me spasilo to što sam prestala čekati da me netko spasi.
Recite mi, jesam li prestroga što to ne mogu zaboraviti? Ili biste i vi zapamtili tko vas je ostavio same baš onda kad vam je pomoć najviše trebala?