Kad su mi u KBC-u rekli da moram izabrati između svog srca i moje tri djevojčice
„Gospođo Marija, morate nas saslušati do kraja.“
Doktorica je spustila kemijsku na stol, a meni su se dlanovi zalijepili za plastični naslon stolice. U ordinaciji KBC-a bilo je pretoplo. Mirisalo je na dezinfekcijsko sredstvo i kavu koju je netko očito popio na brzinu u hodniku. Na ekranu iza doktorice vidjela sam tri sitna treperenja.
Tri srca.
Moje je, četvrto, tuklo kao da želi pobjeći iz mene.
„Nosite trojčanu trudnoću“, rekla je tiše. „Ali zbog vaše urođene srčane mane i tlaka u plućima, ovo je izrazito visokorizično. Vaše tijelo možda neće moći podnijeti opterećenje.“
Davor je sjedio pokraj mene, ukočen, s rukama stisnutim među koljenima. U braku smo bili sedam godina. Sedam godina pregleda, nalaza, suza u kupaonici nakon što bih dobila menstruaciju. Kad smo napokon otišli na postupak potpomognute oplodnje, govorili smo da nam je dovoljna samo jedna beba. Jedna. Da je zagrlimo, da joj kupimo krevetić, da je vodimo mojoj mami u Zenicu i njegovima kraj Karlovca.
A sada su bile tri.
Doktorica je nastavila, pažljivo, kao da hoda po staklu.
„Moramo razgovarati o mogućnosti fetalne redukcije. Smanjenjem broja plodova povećali bismo šansu da vi preživite trudnoću i da preostala beba…“
„Ne“, izletjelo mi je.
Nisam ni znala da sam to rekla naglas.
Doktorica je zastala. Davor me pogledao, prvi put tog dana. U očima mu je bio strah koji nisam prepoznala.
„Marija, molim te“, prošaptao je. „Samo ih saslušaj.“
Saslušati? Kao da govore o nečemu što se može vratiti u trgovinu jer je previše komplicirano. Gledala sam ona tri mala titraja na ekranu i u meni se sve bunilo. Znam da je zvučalo nerazumno. Znam da liječnici nisu bili moji neprijatelji. Ali u tom trenutku nisam čula medicinske riječi. Čula sam samo: izaberite koje dijete neće ostati.
Kod kuće smo šutjeli gotovo cijelim putem. Davor je parkirao pred zgradom u Novom Zagrebu, ali nije ugasio motor.
„Ja te ne želim izgubiti“, rekao je i gledao ravno kroz vjetrobran. „Je li to sebično?“
„A ja njih ne želim izgubiti.“
„Nisi ih ni upoznala, Marija.“
Ta rečenica me presjekla.
„A ti jesi?“ pitala sam. „Je li ti već lakše da jedna ili dvije nestanu, samo da se ti ne moraš bojati?“
Odmah sam požalila. Vidjela sam kako mu se vilica stisnula. Davor nikad nije bio čovjek koji viče. Kad ga nešto zaboli, on se zatvori. I baš je to napravio. Izašao je iz auta, zalupio vratima jače nego što je htio i otišao uz stepenice.
Te noći spavali smo leđima okrenuti jedno drugome. Ja nisam spavala, zapravo. Svakih nekoliko minuta stavila bih ruku na prsa i čekala da mi se ritam smiri. Oduvijek sam živjela s tim srcem. Operirali su me kad sam imala devet godina u Sarajevu, a mama je poslije pričala da je obećala Bogu sve što ima samo da se probudim. Kasnije sam naučila živjeti normalno, koliko se moglo. Nisam trčala na tjelesnom. Nisam se penjala na četvrti kat bez pauze. Ali radila sam, smijala se, udala se. Nisam htjela da me mana definira.
A sada je prijetila da mi uzme sve.
Odbila sam zahvat nakon još dva razgovora s timom liječnika. Potpisala sam papire drhtavom rukom. Doktor Ivan, kardiolog, nije me osuđivao. Samo je rekao:
„Marija, poštujem vašu odluku. Ali morate znati da nas mogu čekati teški dani. Ako osjetite gušenje, pritisak u prsima, preskakanje srca, ne čekate. Zovete hitnu. Bez junačenja.“
Prvih nekoliko mjeseci još sam se tješila da će biti dobro. Onda su krenuli otoci. Prvo cipele nisu išle na noge. Zatim nisam mogla ležati ravno jer bih ostala bez zraka. Hodala sam od kreveta do kupaonice kao da sam prešla pola grada. Davor je kuhao, prao suđe, davao mi injekcije protiv zgrušavanja krvi u trbuh. Nekad bi bio nježan, poljubio bi me u čelo i rekao: „Moje cure, izdržite.“
A nekad bi stajao kraj prozora, šutio i mislio da ne vidim kako briše oči.
Najgore je bilo kad sam završila na odjelu u dvadeset i šestom tjednu. Srce mi je pobjeglo u suludi ritam. Sjećam se samo da je sestra Lejla viknula: „Marija, ostanite sa mnom“, dok mi je stavljala masku s kisikom.
Davor je došao tek navečer. Imao je podočnjake, majicu zgužvanu od puta i pogled čovjeka koji više ne zna za što se moli.
„Još možemo razgovarati s njima“, rekao je.
„Ne možemo“, rekla sam.
„Možemo. Možemo pokušati spasiti tebe.“
„A tko će poslije spasiti mene od mene?“
Nije odgovorio. Sjeo je na rub kreveta i spustio glavu na moju ruku. Osjetila sam kako mu ramena podrhtavaju. Tada sam prvi put shvatila da se ne borimo jedno protiv drugoga. Oboje smo se borili protiv straha, samo smo ga nosili različito.
Ostatak trudnoće bio je niz bolničkih dana, ultrazvuka, infuzija i poziva mojoj mami koja bi plakala tek kad misli da sam prekinula vezu. Djevojčice su rasle. Nazvali smo ih Ema, Hana i Petra. Davor je imena zapisao na papirić i držao ga u novčaniku. Kao da će ih tako sačuvati.
U trideset i drugom tjednu liječnici su odlučili da više ne smijemo čekati. U operacijskoj sali bilo je hladno, a meni su zubi cvokotali iako sam se trudila glumiti hrabrost.
„Davor je vani?“ pitala sam anesteziologa.
„Jest. Čeka vas.“
Prvi plač čula sam kao kroz vodu.
Onda drugi.
Pa treći.
Nitko me ne može pripremiti za taj zvuk. Tri mala, ljutita glasa koji su me vratili iz najcrnjeg mjesta u glavi. Plakala sam toliko da mi je maska bila mokra. Doktorica je samo rekla: „Evo ih, Marija. Sve tri dišu.“
Ema je bila najmanja, Hana je odmah otvorila oči, a Petra je imala Davorove duge prste. Provele su tjedne u inkubatorima, sitne i krhke, ali uporne. Kao da su od prvog dana znale koliko su se morale izboriti za svaki udah.
Davor mi je jednom, dok smo stajali kraj njihovih inkubatora, tiho rekao: „Oprosti mi što sam te molio da odustaneš.“
Stisnula sam mu ruku.
„A ti oprosti meni što sam mislila da ih ne voliš.“
Ne znam bih li danas nekome savjetovala da napravi isto što i ja. Svaka žena, svako tijelo i svaka trudnoća su druga priča. Ja samo znam da sam tada donosila odluku s onim što sam imala u sebi: ljubavlju, panikom i tvrdoglavošću koja me skoro slomila.
Ponekad noću slušam kako Ema, Hana i Petra dišu u sobi do naše i još uvijek stavim ruku na svoje srce. Je li moja odluka bila hrabrost ili ludost? Možda će svatko imati svoj odgovor, ali ja znam zašto sam je donijela.