Muž je bez mene uložio naš novac u tuđi posao, a ja sam stajala u kupaonici punoj vlage i shvatila da mi se brak klima više od pločica
“Dao sam novac Anti. Samo privremeno, smiri se”, rekao je Ivan i spustio ključeve na komodu kao da govori da je kupio kruh, a ne da je nestalo skoro sve što smo mjesecima odvajali.
Ja sam stajala u kupaonici u čarapama, na hladnim pločicama koje su već bile napukle uz kadu. U ruci sam držala mobitel. Majstor Stipe mi je upravo poslao poruku: “Dogovoreno za ponedjeljak, samo javite za avans.” Pogledala sam Ivana i samo ponovila:
“Kakav Ante?”
“Kolega s posla. Ima super priču, posao s opremom za apartmane. Uletio sam s bonusom, vrati se brzo, još i zaradimo. Za nas.”
Za nas.
Tako je to rekao, a meni je u ušima zujalo. Taj njegov bonus ja sam već rasporedila u glavi. Ne za luksuz. Za kupaonicu koja smrdi na vlagu, za cijev koja cvili svako jutro, za zimske gume jer vozim djecu u školu preko pola grada i prošle godine smo proklizali na onom mokrom kružnom toku. I da, možda bi ostalo još nešto sa strane. Da jednom udahnem bez grča kad sjedne rata kredita.
“Ivane, jesi ti normalan?”
On je odmah stisnuo vilicu. Znam taj pogled. Onaj kad misli da ga tretiram kao dijete.
“Eto, opet tako. Kao da sam idiot. To je moj bonus, Majo. Nisam ga ukrao. Zaradio sam ga.”
“Tvoj bonus? Mi živimo odvojeno? Imamo dvije blagajne? Tko plaća kredit? Tko plaća režije? Tko zove majstore, računa akcije, slaže djeci za školu, treninge, poklone, izlete?”
“I tko meni svaki put broji što sam potrošio”, sasuo je. “Kod tebe je sve tablica, sve kontrola. Kao da ja samo trošim i ne znam misliti.”
To me boljelo više nego što sam htjela pokazati. Jer istina je da zapisujem sve. Moja plaća u državnoj firmi je ista svaki mjesec. Nije velika, ali je sigurna. Njegova u privatnika skače, pada, nekad dođe bonus, nekad ništa. I upravo zato ja planiram. Netko mora.
Djeca su bila u sobi. Čula sam Leu kako stišava televizor. Marko nije izlazio, ali znam da je slušao. To me dodatno steglo.
Spustila sam glas.
“Nije problem što si htio više za nas. Problem je što mi nisi rekao. Uzeo si zajednički novac bez jedne rečenice.”
“Znao sam da ćeš odmah reći ne.”
“Pa onda si svjesno to napravio iza mojih leđa. Još gore.”
On je šutio par sekundi, pa nervozno otvorio frižider i zatvorio ga bez veze. To radi kad nema argument.
“Ante nije bilo tko”, promrmljao je. “Čovjek ima plan, ima kontakte po obali, sve je razradio. Ako uspije, izvući ćemo se malo. Ne možemo cijeli život živjeti od tvoje sigurnosti i mog straha da tebi nešto ne smeta.”
Meni se tad prelomilo.
“Moje sigurnosti? Moje? Ivane, ta sigurnost nam drži kuću na nogama. Dok ti loviš prilike, ja gledam hoće li kartica proći u Konzumu pred djecom.”
Nije više bilo nazad. Krenulo je ono najgore, ono kad ne pričaš samo o jednom novcu nego o svim godinama prije toga. O njegovim kasnim dolascima s posla, mojim prigovorima, njegovoj šutnji, mojoj potrebi da sve držim pod kontrolom. Sve je izašlo van, ružno i brzo.
Kasnije su se uključili i roditelji. Nažalost.
Moja mama je rekla da bi ga ona “vratila materi” da je to njoj njen muž napravio. Njegov otac je govorio da “muško mora nekad riskirati” i da sam ja previše stegnuta. Svekrva je jedina imala malo razuma, pa je tiho rekla Ivanu pred svima:
“Sine, nije stvar u novcu nego što joj nisi rekao. To se ne radi.”
On je tad pocrvenio, baš kao klinac. I prvi put sam vidjela da ga je sram. Ali ni tad nije rekao oprosti. Samo je sjedio, vrtio žlicu po kavi i gledao kroz prozor.
Par dana nismo normalno razgovarali. Djeca su to osjetila odmah. Lea me pitala jesmo li ljuti jedno na drugo zbog novca. Kako djetetu objasniti da novac nekad nije problem zbog novca, nego zbog izdaje?
Najgore je bilo kad me majstor opet nazvao.
“Gospođo Majo, da ne držim termin ako nećete…”
Rekla sam mu da odgodi. Glas mi je zapeo na toj jednoj običnoj rečenici. Odgodi. Kao da odgađam pločice, a ne vlastiti mir.
Tjedan kasnije Ivan mi je napokon priznao da ni on nije siguran kad će mu Ante vratiti novac. Tu sam ga samo gledala. Znači nije bila investicija s rokom i papirima, nego vjerovanje na riječ uz pivo nakon posla. Malo mi je falilo da se nasmijem od muke.
“Znači dao si desetke tisuća kuna… oprosti, eura, više ni ne znam kako mi mozak radi kad se uspaničim… bez ugovora?”
Spustio je pogled.
“Jesam.”
Tad sam prvi put rekla nešto što me i danas peče:
“Ne bojim se ja siromaštva koliko me strah da sam sama u ovom braku kad treba nositi teret.”
To ga je pogodilo. Vidjela sam. Sjeo je kraj stola i pokrio lice rukama. Nije plakao, ali kao da se sav skupio. Rekao je tiho:
“Samo sam htio jednom biti onaj koji će donijeti nešto više. Da ne preživljavamo stalno. Da me ne gledaš kao problem.”
I tu me presjeklo, jer nisam ni znala koliko se on tako osjeća. A opet, je li to opravdanje? Nije.
Još čekamo rasplet. Novac nije vraćen. Kupaonica je ista, gume smo kupili na rate, a između nas stoji nešto puno veće od minusa na računu.
Je li brak stvarno zajednica ako se o velikim stvarima odlučuje potajno? I jesam li stvarno previše stroga, ili samo tražim ono minimuma bez kojeg obitelj puca?