Sve smo dali za njegovu roditeljsku kuću, a onda je sve prepisano njegovom bratu koji se nije ni pojavio
“Nemoj sad praviti scenu, Marijana”, rekla je svekrva i spustila pogled kao da govori o vremenu, a ne o kući u koju smo moj muž i ja ugurali tri godine života.
Stajala sam u njenoj kuhinji, još u radnim patikama, prašnjava od krečenja. Ivan je bio pored mene, blijed kao zid koji je tog jutra gletovao. Na stolu je stajao tanjur s ohlađenim pitama i onaj fascikl. Taj prokleti fascikl.
“Kakvu scenu, teta Ružo?” jedva sam izgovorila. “Samo mi recite da nisam dobro čula.”
Ona je uzdahnula, prekrstila ruke i rekla:
“Kuća i zemlja su prepisani na Darka. On je muško, mlađi je, treba ga osigurati. Vi ste snažni, vi ćete se snaći.”
U tom trenutku nešto je u meni samo propalo. Ne puklo. Propalo.
Jer ta kuća nije bila samo stara kuća u selu kod Žepča. Bila je svaka subota koju nismo proveli s djecom na izletu. Bila je svaka marka koju nismo dali na more. Bila su moja leđa nakon ribanja vlage sa zidova. Ivanove ruke izrezane od starih prozora. Kredit koji smo digli da promijenimo krov prije zime. Sve je bilo u toj kući.
Kad smo krenuli s renoviranjem, Ruža je govorila isto.
“Djeco, sredite to sebi. Nek kuća živi. Šta će propadati kad ćete vi tu biti?”
Darka tada nigdje nije bilo. Došao bi možda jednom u dva mjeseca, u čistim patikama, stao na vrata i rekao:
“Svaka vam čast, ja to ne bih mogao.”
Pa bi sjeo, pojeo, zapalio cigaru i otišao.
Ivan je šutio godinama. To njegovo šutanje me najviše boljelo. Nije bio slijep. Vidio je sve. Vidio je da njegova majka Darku uvijek ostavlja bolji komad mesa, da za njega čuva novac “ako zatreba”, da ga opravdava i kad ne nazove po mjesec dana. Ali ovo nije očekivao. Ili možda jest, samo nije htio sebi priznati.
Te večeri, kad smo došli kući, skinuo je jaknu i sjeo na stolicu u hodniku. Nije upalio svjetlo.
“Znao sam”, rekao je tiho.
Okrenula sam se prema njemu.
“Kako si znao?”
“Znao sam kakva je. Samo sam mislio… ne znam. Mislio sam da neće baš toliko daleko.”
Tu sam pukla.
“A ja nisam znala, Ivane! Ja sam vjerovala tebi. Kad si rekao da je to naša budućnost, ja sam vjerovala. Kad si rekao da izdržimo još ovaj mjesec bez ičega, da završimo kupatilo, ja sam vjerovala.”
On je spustio glavu i samo rekao:
“Znam.”
Mrzila sam to njegovo “znam”. Šta ja imam od toga što on zna?
Sutradan je zvao Ružu. Ja sam čula pola razgovora.
“Mama, kako si mogla?”
Pauza.
“Nije stvar papira, stvar je poštenja.”
Pauza.
“Ne, nije Darko ništa kriv? Kako nije kriv kad je znao?”
Onda je samo prekinuo vezu i bacio telefon na kauč.
Kasnije smo saznali da je Darko sve znao mjesecima. Dok smo mi mijenjali instalacije, on je s majkom išao kod notara. Dok sam ja birala najjeftinije pločice jer više nismo imali para, njih dvoje su dogovarali kako će “izbjeći svađu poslije”. Kakvu svađu? Pa upravo su je napravili.
Najgore je bilo kad se umiješala rodbina. Tetke, strine, rođaci koji se cijelu godinu ne javljaju, odjednom su imali mišljenje.
“Pa nije kuća bila vaša na papiru.”
“Što ste ulagali bez ugovora?”
“Majka ima pravo da da kome hoće.”
Sve je to možda pravno tačno. Ali gdje je obraz? Gdje je riječ? Gdje je ono kad stariji kaže nešto i ti vjeruješ jer ti je porodica?
Jednu nedjelju smo otišli po svoje alate. Samo to. Bušilicu, ljestve, kante, Ivanov stari radio. Darko je bio tamo, prvi put nas je čekao kao domaćin.
“Nemojte nositi to veliko, to je ostavljeno uz kuću”, rekao je i stao pred šupu.
Gledala sam ga i nisam mogla vjerovati.
“Ostavljeno uz kuću?” pitala sam. “To smo mi kupili.”
Slegnuo je ramenima.
“Neću se ja svađati. Ako imate račun, pokažite.”
Ivan je tada skočio prema njemu. Ne da ga udari, nego onako iz očaja, iz poniženja. Ja sam ga zgrabila za rukav.
“Ne, Ivane. Ne zbog njega.”
Ruža je istrčala iz kuće i viknula:
“Eto vidiš, Marijana, ti si huškač! Otkad je s tobom, on protiv rođene matere ide.”
To me zaboljelo više nego sve drugo. Jer je bilo najlakše mene označiti kao uljeza. Kao da Ivan nije njen sin koji je godinama nosio vreće cementa za kuću koju je ona dala drugome.
Od tada više ne idemo tamo. Ne zovu ni nas. Djeca su prestala pitati kad ćemo “kod bake na selo”. Valjda su i oni osjetili da se nešto prljavo desilo. Kredit još otplaćujemo. Za kuću koja nije naša.
Najteže mi je gledati Ivana. On više nije isti čovjek. Nekako se skupio u sebi. Radi, šuti, legne. Ponekad ga uhvatim kako gleda stare slike kuće prije renoviranja, kao da pokušava dokazati sam sebi da nije sve sanjao.
A ja? Ja sam prestala vjerovati onom “mi smo porodica” čim se spomene imovina. Tamo gdje dođu papiri, mnogi zaborave i krv i hljeb i godine.
Recite mi iskreno, jesmo li mi bili ludi što smo vjerovali riječi i radili srcem? I može li se porodica ikad sastaviti nakon ovakve nepravde, ili je jednom zauvijek gotovo?