Molila sam baku da mi prepiše stan da mi djeca ne završe na ulici, a ona mi je kroz suze rekla da ne volim nju nego kvadrate
“Znači, zato si dolazila svaki petak? Zbog stana?”
Baka je to izgovorila tiho, ali mene je presjeklo jače nego da je viknula. Stajala sam nasred njezine male kuhinje, one iste u kojoj sam kao dijete jela kruh namazan mašću i paprikom, i odjednom nisam znala kamo s rukama. Na stolu otvorena kutija lijekova, pola šalice ohlađene kave i njezin pogled koji nisam mogla izdržati.
“Bako, nemoj tako, molim te. Nije zbog mene. Znaš da je zbog djece.”
Ona je spustila dlan na stol i samo odmahnula.
“Svi vi kažete da je zbog djece kad dođe do papira i imovine.”
Tu sam pukla. Ne od bijesa odmah, nego od onog osjećaja da te netko u sekundi svede na najgoru verziju tebe. A ja sam u tu kuću ulazila godinama. Nosila joj namirnice, vodila je doktoru, sjedila s njom kad joj tlak divlja, slušala iste priče po deset puta i nikad mi nije bilo teško. Ili sam barem mislila da ona zna da mi nije teško.
Živimo u istoj kući, ali na odvojenim etažama. Ja sa suprugom Almirom i dvoje djece na katu koji smo godinama krpali koliko smo mogli. Kredit, režije, vrtić, škola, kvarovi, život. Dolje je bakin stan, a drugi dio kuće dijeli tetka Sanela. I upravo je Sanela bila razlog zbog kojeg sam skupila hrabrost i rekla baki ono što sam mjesecima gutala.
Sanela je već par puta kroz šalu, a svi znamo kako kod nas te “šale” zvuče, govorila:
“Svatko će jednom tražiti svoje. Neću ja ostati kratkih rukava. Ako bude trebalo, prodat će se.”
Kad to čuješ jednom, prešutiš. Kad čuješ pet puta, počneš noću vrtjeti scenarije. Gdje ću s djecom ako se jednog dana zainati? Tko će nas zaštititi? Imam li ja pravo čekati da svi umru pa da onda gledam tko će me izbacivati po sudovima?
Moj muž je govorio da se ne petljam.
“Lejla, nije vrijeme. Ispast će da brojiš bakine dane.”
Ali lako je njemu to reći. On radi po cijele dane, vozi kombi, nema ga po deset sati. Ja sam ta koja sluša, primjećuje, spaja rečenice i strahove. Ja sam ta koja svaku noć gleda djecu kako spavaju i misli samo jedno: da im nitko ne smije uzeti krov nad glavom.
Zato sam baki rekla da možda napravi ugovor o doživotnom uzdržavanju ili da mi prepiše svoj dio, uz uvjet da je pazim dok je živa. Meni je to u glavi zvučalo kao rješenje. Njoj je zvučalo kao izdaja.
“Živa sam, Lejla”, rekla je i glas joj je zadrhtao. “Nisam još ni u mezar legla, a vi ste već sjeli da dijelite zidove.”
“Nismo mi nikakvi lešinari!” povisila sam ton. “Ja se borim da me sutra netko ne izbaci!”
U tom trenutku na vrata je ušla Sanela. Naravno, kao da je čekala iza ćoška.
“Šta se dereš na majku?” pitala je i bacila torbu na stolicu.
“Ne derem se. Pričamo.”
“To nije razgovor. To je pritisak. Bolesnoj ženi tražiš da ti sada prepisuje stan. Sramota.”
Okrenula sam se prema njoj i osjetila ono poznato trešenje u rukama.
“A tebi nije sramota stalno nabacivati da će se sve prodati? Da će svatko uzeti svoje?”
Sanela se nasmijala onim hladnim, tankim smijehom.
“Pa hoće. Šta bi ti? Da se ja odreknem svega jer si se ti uselila gore i sad glumiš jedinu unuku?”
Baka je tad počela plakati. Tiho, ali onako kako stariji ljudi plaču, kao da ih nešto iznutra lomi, a ne žele pokazati. I to me dokrajčilo. Jer odjednom više nije bilo važno tko je pravno u pravu. Važno je bilo da je žena koja me odgojila sjedila između dvije strane i osjećala se kao plijen.
Nakon toga skoro tri tjedna nisam silazila dolje. Samo bih poslala djecu da joj odnesu juhu ili kruh. Nisam mogla. Bila sam i ljuta i posramljena. Almir mi je jednu večer rekao:
“Nisi pogriješila što si mislila na djecu. Pogriješila si što si to rekla kad je strah već pojeo sve.”
To me boljelo jer je bio u pravu.
Onda me baka sama nazvala.
“Siđi, ako možeš. Sama sam.”
Kad sam ušla, sjedila je u mraku, samo televizor radi bez tona. Izgledala je sitnije nego ikad.
“Lejla”, rekla je, “ja znam da ti mene voliš. Ali kad si to tražila, prepala sam se. Kao da sam odjednom postala teret s papirima.”
Sjela sam kraj nje i prvi put nakon dugo vremena nisam se branila.
“I ja sam se prepala, bako. Prepala sam se da ću jednog dana s djecom moliti nekoga za milost. Nisam znala drugačije.”
Dugo smo šutjele. Samo je sat kucao, a meni je to zvučalo kao neko upozorenje da je vrijeme već napravilo štetu.
Na kraju smo se dogovorile da ništa neće raditi na brzinu. Da ćemo sjesti s odvjetnikom, svi zajedno, i vidjeti postoji li način da ona bude mirna, a da mi opet ne živimo pod prijetnjom i sumnjom. Sanela je, naravno, odmah rekla da se od nje pravi neprijatelj. I možda će još dugo sve biti zategnuto. Kod nas se takve stvari ne zaboravljaju preko noći.
Ali barem sam taj dan prvi put vidjela da baka ne gleda u meni samo nekoga tko joj traži stan. Vidjela je unuku koja se uplašila života. A ja sam u njoj opet vidjela baku, ne prepreku.
I svejedno me to i dalje izjeda. Kad tražiš sigurnost za svoju djecu, postaješ li automatski loš čovjek u očima onih koje voliš?
Recite mi iskreno, bih li vi šutjeli i čekali, ili biste i vi jednom skupili glas pa makar vas zbog toga pola obitelji zamrzilo?