Susjeda mi je šaptom rekla da neka žena ulazi u moj stan dok sam na poslu — mislila sam da pretjeruje, a onda sam muža zatekla s njom u našem krevetu
“Sanja, nemoj se ljutiti na mene, ali ja ovo više ne mogu gledati.”
Tako me zaustavila susjeda Mara pred ulazom, s vrećicom iz Konzuma u ruci i onim pogledom koji odmah stegne želudac. Bilo je pola sedam, vraćala sam se iz druge smjene, mrtva umorna, a ona se nagnula prema meni i skoro šaptom rekla:
“Već treći put vidim istu ženu kako ti ulazi u stan. Uvijek oko podne. Zvonila sam ti jednom, ali nisi bila doma.”
Samo sam stajala i gledala je. Kao da je pričala o nekom drugom životu.
“Maro, jesi sigurna?”
“Jesam. Crna kosa, bež kaput, visoka. Nisam luda, dijete.”
Nasmijala sam se onako glupo, na silu. Rekla sam da je možda Daliborova rođakinja, možda netko zbog posla, možda je nešto pobrkala. U liftu su mi se tresle ruke toliko da nisam mogla ubosti ključ iz prve.
Dalibor je sjedio za stolom i jeo grah koji sam skuhala večer prije. Televizor upaljen, dnevnik, sve obično. To me najviše zaboljelo kasnije — koliko je sve izgledalo obično.
“Je l’ bila neka žena danas ovdje?” pitala sam ga odmah, bez uvoda.
Spustio je žlicu i pogledao me kao da sam pala s Marsa.
“Kakva žena?”
“Susjeda kaže da je viđala neku kako ulazi u stan dok sam ja na poslu.”
On se nasmijao. Kratko, podrugljivo.
“Mara? Ona je poludjela otkad joj je muž umro. Gleda tko ulazi, tko izlazi, broji tuđe cipele pred vratima.”
“Dalibore, samo te pitam.”
“A ja ti odgovaram. Nije bila nikakva žena.”
Htjela sam vjerovati. Bože, kako sam htjela. Deset godina zajedno, šest u braku. Kredit za stan. Opel na rate. Planovi za dijete koje nikako da dođe. Nisam mogla sve to srušiti zbog jednog susjedinog šapata.
Ali nakon toga sam počela primjećivati sitnice. Njegov mobitel više nije ostajao na stolu. Nosio ga je i u kupaonicu. Promijenio je lozinku. Počeo je više paziti kako izgleda, kupio novi parfem, a meni govorio da dramatiziram kad bih ga pitala gdje ide tako sređen u subotu “do kladionice s dečkima”.
Jednu večer sam opet krenula.
“Je l’ me praviš budalom?”
On je uzdahnuo, onako teško, kao da sam mu najveći teret na svijetu.
“Ti u zadnje vrijeme nisi svoja, Sanja. Sve ti smeta. Sve ti je sumnjivo.”
“To kaže čovjek koji skriva mobitel.”
“Zato što mi kopaš po stvarima!”
“Nisam ni stigla kopati!”
Šutio je. Onda je zalupio vratima i otišao van. Te noći nisam spavala. Slušala sam lift, korake po haustoru, svako njegovo okretanje u krevetu kad se vratio oko dva.
Presudilo je tri dana kasnije.
Mijenjala sam kolegici smjenu pa sam se kući vratila ranije, nešto iza jedan. Ušla sam tiho jer sam već na vratima čula smijeh. Ženski. Tih, razvučen, intiman. Srce mi je toliko lupalo da sam na trenutak stvarno pomislila da ću se onesvijestiti.
Cipele. Ženske cipele u hodniku. Bež kaput na vješalici.
Sve ono što je Mara rekla.
Ne sjećam se ni kako sam došla do spavaće sobe. Samo znam da sam otvorila vrata i vidjela Dalibora bez majice, a u našem krevetu ženu koju nikad prije nisam vidjela. Crna kosa. Raščupana. Prekrila se plahtom i zinula od šoka.
“Šta je ovo?” viknula sam, ali glas mi nije zvučao kao moj.
Dalibor je skočio.
“Sanja, čekaj, nije—”
“Nije šta? Nije ono što gledam?”
Ona je nešto promucala, da nije znala, da joj je rekao da smo pred rastavom. Kad sam to čula, nešto je u meni puklo.
“Marš van iz mog stana.”
Nisam ni vikala više. Samo sam pokazala prema vratima.
Dalibor je krenuo prema meni, valjda da me smiri, da objasni, da opet slaže. Odgurnula sam ga svom snagom.
“Ne diraj me.”
Tad je prvi put zašutio. Baš zašutio.
Sjela sam u kuhinju i tresla se. Njih dvoje su se oblačili, nešto šaptali, ona je izašla pognute glave. On je ostao stajati nasred dnevne kao stranac.
“Koliko dugo?” pitala sam.
Spustio je pogled.
“Par mjeseci.”
Taj “par mjeseci” me dotukao više nego da me ošamario. Par mjeseci me ljubio prije posla. Par mjeseci je jeo moj ručak i govorio “vidimo se kasnije”. Par mjeseci sam živjela s čovjekom koji me gledao u oči i lagao bez da trepne.
Nisam pravila scenu kakvu sam zamišljala da bih pravila. Nisam bacala tanjure. Nisam urlala. Samo sam iz ormara uzela torbu, nekoliko majica, traperice, punjač, dokumente. On je išao za mnom i ponavljao:
“Nemoj sad ići. Razgovarat ćemo. Pogriješio sam.”
Pogriješio. Kao da je krivo skrenuo na semaforu.
Nazvala sam mamu iz auta i rasplakala se tek kad sam čula njezino “dođi, srce”. Tata je otvorio vrata bez pitanja. Samo je uzeo torbu iz mojih ruku. U hodniku je stajao moj brat Marin, u potkošulji, zbunjen i ljut u isto vrijeme.
“Šta je bilo?”
“Nije sad”, rekla sam i prošla kraj njega ravno u svoju staru sobu, onu u kojoj su još bile zavjese koje sam birala u srednjoj školi.
Te prve noći kod roditelja nisam mogla zaspati od srama i tuge. Imaš skoro trideset pet godina i vraćaš se kući s jednom torbom, kao da ti se život spakirao u par komada odjeće. Čula sam mamu i tatu kako tiho pričaju u kuhinji. Čula sam Marina kako psuje Dalibora kroz zube. A ja sam gledala u strop i pitala se kad je točno moj brak umro, i jesam li jedina koja to nije vidjela.
Sad sam još ovdje. Kod svojih. Pokušavam se sabrati, iako me svaki poziv s nepoznatog broja strese jer pomislim da je on. Najgore nije ni prevara. Najgore je to što je od mene napravio osobu koja sumnja u vlastiti razum.
Recite mi, kako poslije ovoga opet nekome vjerovati? I biste li vi ikad oprostili nekome tko vas je lagao gledajući vas ravno u oči?