Rekla sam mu da nisam ničija besplatna dadilja dok mi beba urla u naručju, a on me pogledao kao da sam izdala cijelu njegovu obitelj
“Ti ćeš sutra pripaziti na Lejlinu malu, je l’ tako?” stajalo je u poruci od svekrve, kao da je riječ o tome da zalijem cvijeće, a ne da jedva držim oči otvorene nakon treće noći bez sna.
Bila su skoro dva ujutro. Moja kći Una visjela mi je na ramenu, vruća, nervozna, nikako da zaspi. Na majici mi je bila fleka od bljuckanja, kosa masna, oči peku. Sjedila sam na rubu kreveta i samo gledala u ekran. Ispod poruke još jedna.
“Lejla mora završiti neke obveze. Ti si ipak kod kuće.”
Kod kuće.
Tu rečenicu sam pročitala pet puta i osjetila kako mi nešto puca u prsima. Kao da nitko ne vidi da to “kod kuće” znači da sam sama po cijele dane s bebom od tri mjeseca, da jedem hladan burek iznad sudopera, da nekad ne stignem ni zube oprati do podne.
Amir je ležao pored mene i vrtio se na drugu stranu.
“Opet piše tvoja mama”, rekla sam tiho.
“Šta sad?” promrmljao je.
Pružila sam mu mobitel. Pogledao je poruku, slegnuo ramenima i vratio mi ga.
“Pa pričuvaš malo. Lejla stvarno nema kome.”
Tad sam ga pogledala onako kako ga nikad nisam gledala.
“A ja? Ja imam kome?”
Nije odmah odgovorio. Samo je uzdahnuo, kao da sam naporna.
“Selma, nemoj opet praviti dramu. To je obitelj. Pomognemo kad treba.”
Praviti dramu. Te dvije riječi su me više zaboljele nego ijedna svađa prije toga.
Jer iza mene su bili dani kad sam plakala u kupaonici da me nitko ne čuje. Dani kad sam s Unom u naručju gledala u prozor i mislila kako ne osjećam pod pod nogama. Dani kad me boljelo cijelo tijelo, a svi su govorili samo: “Naviknut ćeš se.” Kao da je normalno da žena nestane čim rodi.
Lejla ima dijete od godinu i pol. Živahna curica, slatka, ali traži pažnju svake sekunde. Prvih par puta sam rekla može, nema problema. Mislila sam, proći će, treba pomoći. Onda je to postalo očekivanje. Ne pitanje. Ne molba. Očekivanje.
Svekrva bi nazvala ujutro.
“Selma, Lejla će dovesti malu oko devet.”
Ne “može li”. Nego “dovest će”.
Jednom sam s obje bebe plakala u dnevnom boravku. Una je vrištala jer je imala grčeve, Lejlina mala je bacala kocke po podu i vikala da hoće sok, a ja sam stajala između njih u krvavim ulošcima, neispavana, drhtava, i mislila: ako sad sjednem na pod, možda više neću ustati.
Kad sam to spomenula Amiru, samo je rekao:
“Pretjeruješ. Nisi jedina žena koja je rodila.”
To mi je ostalo u glavi kao čavao.
Sutradan ujutro, nakon one poruke, došla sam u kuhinju dok je on pio kavu. Ruke su mi se tresle. Una je konačno zaspala u nosiljci na meni.
“Da ti odmah kažem”, rekla sam, “ja danas ne čuvam nikoga. I neću više čuvati nikoga dok ne dođem sebi.”
Spustio je šalicu malo jače nego što treba.
“Molim?”
“Dobro si čuo. Ne mogu. Umorna sam. Puca mi glava. Naša beba nema rutinu, ja ne spavam, jedva funkcioniram. Nisam Lejlina dadilja.”
On se naslonio na stolac i nasmijao se onim hladnim, nevjernim smijehom.
“Baš si se promijenila otkad si rodila. Sebična si postala.”
Tu sam stvarno pukla.
“Sebična? Zato što ne mogu nositi dvoje tuđe odgovornosti dok jedva nosim svoju? Zato što mi treba pomoć, a ne još jedno dijete na vratu?”
U tom trenutku je ušla svekrva. Nije ni kucala, naravno. Donijela je vrećicu kiflica i odmah osjetila zrak u stanu.
“Šta se dešava?”
Amir je rekao prije mene.
“Selma neće da pričuva malenu.”
Svekrva me pogledala kao da sam rekla da ću dijete ostaviti na ulici.
“Kako nećeš? Lejla mora u općinu, pa do doktora. Ti si mlada, možeš ti to.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu.
“Ne mogu”, rekla sam. “I neću.”
“Aman, dijete drago, pa sve smo mi tako. I ja sam i radila i djecu odgajala.”
“Onda znate kako je teško”, odgovorila sam, već na rubu suza. “Zašto se onda pravite da nije?”
Nastala je ona grozna tišina. Amir je gledao u stol. Svekrva je stisnula usne.
“Ovo nije način da se ponaša žena u obitelji”, rekla je hladno.
Tad sam prvi put rekla nešto čega me bilo strah mjesecima.
“A ovo nije način da se ponašate prema ženi koja se tek porodila.”
Nisam vikala. To je valjda i najgore. Rekla sam mirno, skoro šapatom. I baš zato je boljelo jače.
Svekrva je uzela torbu i izašla bez riječi. Amir za njom nije krenuo. Samo je sjedio i odmahivao glavom.
“Napravila si problem bez veze”, rekao je.
“Ne”, odgovorila sam. “Problem je ovdje već dugo. Ja sam ga samo danas izgovorila naglas.”
Od tada je među nama led. Lejla mi nije poslala ni poruku. Svekrva se javlja samo njemu. Amir je pristojniji nego prije, ali hladan. Kao da čeka da popustim i kažem da sam burno reagirala.
A ja prvi put nakon dugo vremena, usprkos grižnji savjesti, osjećam i nešto drugo. Malo zraka. Malo sebe.
Možda sam trebala granice postaviti ranije. Možda bi svejedno rekli da sam loša. Ali recite mi, je li žena stvarno sebična kad traži da najprije preživi vlastito majčinstvo?
Koliko bismo još puta morale puknuti da bi nas najbliži napokon čuli?