Sestra mi je pokušala uzeti kuću koju smo pošteno kupili od oca, a na kraju smo izgubili i njega i jedni druge

„Izađi van da se dogovorimo kao ljudi, dok još mogu razgovarati s tobom.”

Tako je moja sestra Mirjana vikala pred kapijom, jednog studenog jutra, dok je kiša tukla po limenom krovu šupe. Stajala sam u hodniku s mokrim rukama od suđa, a moj muž Zoran držao je našeg sina Marka za rame da ne istrči van.

Mirjana nije došla sama. Uz nju je stajao njezin muž Goran, šutljiv, s rukama u džepovima. Iza njih je bio moj stric Ilija. Čovjek koji je meni i Mirjani kao curicama donosio bombone kad bi došao iz Njemačke.

„Ovo je i moja zemlja”, rekla je Mirjana čim sam otvorila vrata. „Tata je meni obećao ovaj komad. Ti si ga prevarila dok je bio bolestan.”

Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju. Ne zato što sam se bojala da je u pravu. Znala sam da nije. Nego zato što sam prvi put shvatila koliko daleko je spremna ići.

Zoran i ja nismo dobili tu kuću na poklon. Kupili smo je od mog oca Stjepana prije šest godina. Kuća je bila stara, s vlažnim zidovima i prozorima koji nisu dobro dihtali. Uz nju je bilo nešto više od hektara zemlje, voćnjak sa šljivama i komad njive iza potoka.

Otac je tada rekao: „Vi ste ovdje blizu, vi ćete održavati. Ja više ne mogu ni kositi, ni penjati se po tavanu. Samo da sve bude čisto na papiru, da sutra nema priče.”

Tako smo i napravili. Dali smo mu svu našu ušteđevinu, novac koji smo godinama skupljali radeći sezonske poslove na moru i od Zoranovih dnevnica na građevini. Za ostatak smo digli stambeni kredit. Banka je tražila sto papira, procjenu, potvrde, jamce. Mjesecima smo živjeli stisnuti kao u konzervi, pazili na svaku marku i kunu, kako se već tada govorilo u kući.

Otac je novac potrošio na dugove koje je skrivao. Dio je dao za liječenje, dio je otišao na popravak krova na njegovoj drugoj kući u kojoj je ostao živjeti. Nikad ga nisam pitala koliko je točno kome dao. Bio je moj otac. Vjerovala sam mu.

Mirjana je tada živjela u Tuzli s Goranom. Rijetko je dolazila. Kad je čula da kupujemo imanje, nazvala me i rekla: „Dobro, ako se tata složio, njegova stvar.”

Nije zvučala sretno, ali nisam ni slutila što se kuha.

Sve je puklo nakon što je otac dobio moždani udar. Nije mogao jasno govoriti, desna strana mu je ostala slaba, a pogled mu je bio nekako izgubljen. Mirjana je odjednom počela dolaziti svaki drugi vikend. Pred svima je plakala, donosila mu juhu, mijenjala posteljinu. Govorila je da se ona jedina brine za njega.

Jedne večeri me nazvala tetka Kata.

„Dušo, nemoj se ljutiti, ali Mirjana priča da je tata njoj obećao tu zemlju još dok ste bile djevojčice.”

Samo sam sjela na pod kraj ormarića za cipele. Sjećam se jedne Markove tenisice, blatnjave i odvezane, ispred mene. Gledala sam je kao da ne znam što je to.

Istina je bila da je otac Mirjani, dok smo bile male, jednom rekao da će ona „dobiti njivu iza potoka”. Rekao je to usput, kad je ona imala četrnaest godina i plakala jer sam ja dobila novi bicikl. Takve su se rečenice kod nas govorile često. „Ovo će biti tvoje, ono će biti njezino.” Nitko tada nije mislio na ugovore, gruntovnicu, kredite i odvjetnike.

Ali Mirjana je od te rečenice napravila oružje.

Došla je ocu dok sam bila na poslu i nagovarala ga da potpiše punomoć. Srećom, medicinska sestra iz ambulante, koja ga je taj dan pregledala, upozorila me da je Mirjana raspitivala se može li se „što riješiti dok je on živ”. Kad sam je pitala ravno u oči, nije ni trepnula.

„Ja samo štitim svoje. Ti si se uvijek znala uvaliti tati.”

„Uvaliti?” glas mi je pukao. „Zoranu i meni banka svaki mjesec uzima ratu. Mi smo kupili tu kuću.”

„Kupili ste od bolesnog čovjeka. Lako je tebi bilo kad si mu bila pod nosom.”

Najgore je bilo gledati oca između nas. Sjedeći u svom starom naslonjaču, pokušavao je podići ruku kao da nas zaustavi. Iz usta mu je izlazilo nerazgovijetno: „Ne… nemojte… cure…”

Mirjana je podnijela tužbu. Tražila je poništenje ugovora, tvrdila da otac nije bio sposoban rasuđivati i da smo ga iskoristili. Pozvala je rodbinu da svjedoči. Neki su došli, neki su se pravili da ih se to ne tiče. Stric Ilija je rekao da se „sjeća” očevog obećanja. Tetka Kata je na sudu ipak rekla istinu: da je otac prije prodaje mjesecima pričao kako želi riješiti dugove i da smo mu mi platili poštenu cijenu.

Dvije godine živjeli smo pod pritiskom. Svaki poziv nepoznatog broja tjerao me da se trgnem. Zoran je počeo šutjeti za večerom. Marko je jednom pitao: „Mama, hoće li nam teta uzeti sobu?”

Tad sam otišla u kupaonicu i plakala bez glasa, s dlanom preko usta. Nisam htjela da me čuje.

Na kraju je sud odbio Mirjanin zahtjev. Ugovor je bio uredan. Postojali su dokazi o uplati, procjena vrijednosti, dokumentacija iz banke. Otac je u vrijeme prodaje bio potpuno priseban. Presuda je bila jasna, hladna, napisana na nekoliko stranica.

Trebala sam osjećati olakšanje. I jesam, nakratko.

Ali Mirjana nije došla na očev sprovod. Umro je tri mjeseca nakon presude. Zadnji put kad sam ga vidjela, stisnuo mi je prste lijevom rukom i kroz suze uspio promrmljati: „Oprosti… nisam vas znao sačuvati.”

To me još boli više od svega.

Danas je kuća obnovljena. Imamo novu fasadu, Marko je odrastao, a šljive opet rode svake godine. Ipak, kad prođem kraj kapije, nekad očekujem da ću vidjeti Mirjanu kako stoji tamo, ljuta i povrijeđena, kao da joj je netko ukrao cijeli život.

Možda je i ona stvarno vjerovala da joj nešto dugujemo. Ali kako se vrati sestra kad između vas ostanu odvjetnici, svjedoci i očev grob?

Je li imovina ikad vrijedna toga da se obitelj pretvori u strance? Ja još nemam odgovor.