Kad sam predložila da damo našeg sina na posvojenje, izgubila sam muža, roditelje i ono malo sebe što mi je ostalo
“Ti nisi normalna, Jasna. Čuješ li ti sebe?”
Amir je stajao naslonjen na sudoper, blijed kao zid. U naručju je držao našeg sina, tek dvadeset dana starog, a ja sam stajala preko puta njega u mokroj majici, s neispavanim očima i grudima tvrdim od mlijeka koje je samo curilo niz mene. Mali je plakao, onim tankim, probadajućim glasom od kojeg mi se srce nije otvaralo, nego stezalo.
“Ja ga ne mogu, Amire”, rekla sam i osjetila kako mi se vilica trese. “Ne mogu ga gledati, a da ne pomislim da će zbog mene biti nesretan. Dajmo ga nekome tko zna voljeti.”
On me gledao kao strankinju.
Taj trenutak mi se zalijepio za kožu. Sve prije i poslije kao da je stalo u njega.
Trudnoća mi nije bila sretna, iako su svi očekivali da budem zahvalna. Govorili su: “Mlada si, imaš muža koji radi, dijete je blagoslov.” A ja sam već u sedmom mjesecu sjedila na podu kupatila i gledala u pločice, ubijeđena da se gušim. Nisam to znala objasniti. Samo sam osjećala neki gust mrak u sebi, kao da me nešto vuče dolje.
Moja majka Kata nije vjerovala u depresije.
“Malo se saberi”, rekla bi. “I mene je baka tukla, pa sam rodila dvoje i nikom ništa. Žene danas previše misle.”
To “nikom ništa” je meni odzvanjalo u glavi godinama. Jer nije bilo nikom ništa. Bilo je svačega.
Odrasla sam u kući gdje se ljubav mjerila šutnjom. Ako si dobar, ne smetaš. Ako plačeš, razmažen si. Otac Stipe bi po cijeli dan radio, a navečer gledao dnevnik i šutio. Majka bi nervozno lupala po kuhinji. Kad sam imala devet godina, razbila sam šalicu i ona me uhvatila za ruku tako jako da su mi ostali modri tragovi. Poslije mi je samo rekla: “Nemoj me tjerati da budem loša.”
Ja sam cijelo djetinjstvo mislila da ljude tjeraš da budu loši.
Kad sam rodila, nešto se u meni raspalo do kraja. Nisam spavala. Nisam jela. Imala sam osjećaj da dijete osjeti da sam prazna i zato plače još više. Kad bih ga uzela, ruke bi mi se ukočile. Gledala sam mu sitne nokte, obraze, ono mekano tjeme, i umjesto navale ljubavi osjetila bih paniku. Pa krivnju. Pa gađenje prema sebi.
Jedne noći Amir me zatekao kako sjedim na podu kraj krevetića.
“Šta radiš?”
“Gledam da li diše.”
“Jasna, gledala si ga i prije pet minuta.”
“Znam. Ako zaspim, umrijet će. Ako ga uzmem, ispustit ću ga. Ako ostanem ovakva, uništit ću ga.”
On je čučnuo kraj mene i pokušao me zagrliti, ali sam se odmakla. Nisam mogla podnijeti ničiji dodir. Kao da mi je koža bila od stakla.
Onda su krenuli savjeti. Njegova majka Azra: “Samo ti treba odmor.” Moja majka: “Prestani dramatizirati.” Patronažna sestra je rekla da pričam s doktorom. Ja sam klimala glavom, a u sebi sam već slagala jednu jedinu misao: ovo dijete zaslužuje drugu majku.
Zvuči monstruozno, znam. I danas mi je muka kad to napišem. Ali meni je tada to bilo jedino što je ličilo na ljubav.
Kad sam prvi put spomenula posvojenje, Amir je spustio šalicu tako naglo da je pukla na stolu.
“Nemoj više nikad to izgovoriti. Nikad.”
“Ti ne razumiješ.”
“Ne, ti ne razumiješ! To je naš sin, Jasna! Nije višak stvari pa da ga daješ nekome!”
Mali je počeo plakati iz sobe. Mi smo oboje zašutjeli. Taj plač kao sirena.
Došla je i moja majka kad je čula za sve. Uletjela je u stan bez kucanja.
“Sram te bilo”, rekla je na vratima. “Da dijete daješ živim roditeljima. Šta će ljudi reći?”
Taj njen “šta će ljudi reći” me presjekao više nego išta. Ne “kako si”, ne “treba li ti pomoć”, nego ljudi. Uvijek ljudi.
“Mama, ja nisam dobro”, rekla sam.
Ona je odmah rukom odmahnula.
“Dobro si ti nego si razmažena. Samo tražiš izlaz iz obaveze.”
Amir je stajao iza nje i šutio. To me ubilo. Da me ne brani. Da me gleda kao kvar.
Poslije toga više ništa nije bilo isto. Otišla sam psihijatrici tek kad sam počela zamišljati kako izlazim iz stana i samo hodam, bez povratka. Dijagnoza: teška poslijeporođajna depresija. Tablete. Terapija. Ali šteta je već bila napravljena. Amir mi nije mogao oprostiti samu pomisao da damo sina. Govorio je da me više ne prepoznaje, da ne zna je li ikad znao s kim živi.
Moji roditelji su prestali dolaziti. Majka je sestri govorila da sam “odbacila vlastito dijete” iako do toga nikad nije ni došlo. Jer nije došlo. Amir nije dopustio, a kad sam nakon nekoliko mjeseci liječenja malo došla sebi, shvatila sam da više ne vjerujem ni vlastitim mislima iz tog perioda. Samo posljedice nisu nestale.
Razveli smo se kad je naš sin imao godinu dana. Sud je odredio viđanja. Amir je tražio da budu postepena jer je tvrdio da dijete uz mene osjeća nemir. Možda je bio u pravu. Djeca sve osjete.
Danas moj sin ima jedanaest. Zove se Tarik. Zna tko sam mu. Viđamo se, ali oprezno, kao da hodamo po tankom ledu koji je davno napukao. Kad mi kaže “mama”, u meni se istovremeno nešto rodi i nešto umre.
S roditeljima ne pričam šest godina. Otac se nijednom nije javio. Majka je preko tetke poručila da joj se ne vraćam na vrata dok se “ne dovedem u red”. Smiješno je to, valjda. Cijeli život sam pokušavala biti u redu za druge, a najviše sam propala kad mi je pomoć stvarno trebala.
Najgore od svega je što ne znam gdje završava bolest, a gdje počinjem ja. Jesam li tada bila bolesna žena koja je vapila za pomoći ili loša majka koja je htjela pobjeći? I može li dijete ikad potpuno oprostiti majci, čak i kad zna da je bila slomljena?
Recite mi iskreno, ima li za neke odluke oprosta, ako su donesene iz očaja i ljubavi u isto vrijeme?
I da li biste vi mogli vjerovati ženi koja je mislila da će spasiti svoje dijete tako što će ga pustiti od sebe?