Rekla sam dosta kad je naš stan u Splitu postao prenoćište za cijelu rodbinu, a pola obitelji mi to nikad nije oprostilo
“Pa nismo mi stranci da se najavljujemo”, rekla je Zdenka i spustila dvije pune torbe nasred mog hodnika kao da ulazi u apartman koji je već platila.
Stajala sam bosa, s mokrom kosom, držeći ručnik na glavi. Bilo je pola osam ujutro, subota, jedini dan kad sam mislila spavati duže. Iza nje su već ulazili njezin brat Mladen, njegova žena Senada i dvoje djece koja su odmah krenula prema dnevnom boravku vičući da žele na more.
Samo sam pogledala Marka.
On je spustio oči i promrmljao:
“Ma ostat će samo dva dana.”
Dva dana. Kod nas je to uvijek značilo najmanje pet.
Kad smo se Marko i ja preselili u Split, mislila sam da počinjemo novi život. Iza nas su ostali podstanarski stresovi u Zenici, dugovi, moja iscrpljenost i njegovo vječno ugađanje svima. Našli smo mali stan u kvartu do Solina, ništa luksuzno, ali naš. Imali smo balkon, malo svjetla i tišinu koju sam toliko trebala da me znala rasplakati.
Prvih mjesec dana bila sam sretna. Kuhala sam kavu u miru. Vikendom smo išli na Žnjan s pecivom iz pekare. Navečer bismo sjedili na balkonu i pričali kako ćemo štedjeti, možda jednom kupiti svoj stan. Baš obični snovi. Meni dovoljni.
A onda su krenule posjete.
Prvo Markova tetka Ljiljana iz Mostara, “samo na pregled kod doktora”. Onda moj rođak Emir s curom, “samo jednu noć dok ne nađu nešto jeftinije”. Onda njegova sestrična Mirela s malim sinom, “kad smo već blizu mora, šteta je ne svratiti”. Nitko nije pitao odgovara li nam. Samo bi javili da stižu. Nekad ni to.
U početku sam šutjela. Tako sam odgojena. Gost je gost. Skuhaj, raširi, nasmiješi se. Neka se ne priča da si škrtica ili neljubazna. Pogotovo ako si žena. Jer, nekako, sve to uvijek padne na ženu.
Marko bi bio drag, donio lubenicu, odveo nekoga do plaže, pa otišao na posao. A ja bih ostajala s prljavim čašama, ručnicima po kupatilu, djecom koja skaču po kauču i pitanjima tipa:
“Jasmina, ima li što za ručak?”
Ima, naravno da ima. Jer Jasmina valjda ne radi od kuće nego dežura u tuđem hotelu.
Jedne večeri sam pukla. Sjedila sam na zatvorenoj WC školjci, samo da budem sama pet minuta. U kuhinji je Senada glasno pričala na telefon, Zdenka je komentirala kako je u stanu “nekako tijesno”, a Marko je na balkonu pušio i šutio. Kad je ušao, rekla sam mu:
“Ja više ne mogu.”
“Znam, ali šta ću? To je familija.”
“To nije odgovor, Marko.”
On je sjeo, trljao lice, pa nervozno rekao:
“Ne mogu ljudima reći da ne dolaze. Ispast ćemo… ne znam, loši.”
“Mi već ispadamo budale.”
Prvi put sam to rekla naglas. I boljelo je.
Posvađali smo se kao nikad. On je govorio da pretjerujem, ja da me izdaje. Rekla sam mu da mi nije problem pomoć, nego bezobrazluk koji se zove bliskost. Da nitko ne vidi da i ja radim, da sam umorna, da želim nedjelju u pidžami, tišinu, svoje šalice na svom stolu. Naš život.
“Ti bi najradije zabranila svima da nam dođu.”
“Ne. Samo bih htjela da pitaju.”
To ga je ušutkalo.
Prelomilo se kad su jedne srijede navečer došli njegov ujak Petar i ujna Verica iz Travnika. Bez najave. Donijeli su teglu ajvara i rekli da ostaju “dok ne prođe vikend” jer imaju neku svadbu u Kaštelima. Ja sam tad imala temperaturu, jedva stajala na nogama. Marko je bio u drugoj smjeni.
Verica me pogledala i rekla:
“Joj, pa nisi valjda bolesna? Samo nam još to fali.”
Samo nam još to fali.
Ne znam kako sam tad ostala mirna, ali jesam. Skuhala sam im čaj, sjela preko puta njih i rekla:
“Možete prenoćiti večeras. Sutra ujutro ćete morati naći drugo.”
Petar se nasmijao, mislio je da se šalim.
“Ne šalim se”, rekla sam.
Tišina. Ona teška, ljepljiva. Verica je spustila šalicu tako jako da je malo čaja prolila po stolu.
“Baš si se promijenila otkad si došla u Split”, rekla je.
“Jesam. Počela sam čuvati sebe.”
Kad je Marko došao kući, čekala sam rat. I bio je. Zdenka ga je zvala tri puta. Ljiljana jednom. Čak i moja mati, Safija, rekla mi je preko telefona:
“Kćeri, nije kuća han, ali nije ni srce kamen.”
Plakala sam nakon tog razgovora. Ne zato što sam mislila da sam kriva, nego zato što sam znala da me više ne vide. Vide samo uvredu.
Marko i ja smo te noći pričali do tri ujutro. Bez vike ovaj put. Samo iskreno. Rekla sam mu da ću, ako ovako nastavimo, početi mrziti i stan i njega i zvono na vratima. Rekla sam mu i da ne želim djecu dok nam je život otvoren kao autobusni kolodvor.
To ga je presjeklo.
Par dana poslije poslao je poruku u obiteljsku grupu. Kratku. Da su svi dobrodošli ako se najave unaprijed i da kod nas nitko više ne ostaje duže od dvije noći, osim u hitnoj situaciji.
Nastao je haos. Uvrijedili su se, naravno. Zdenka je napisala da “nije odgojio sina da sluša ženu kao zapovjednika”. Mladen da smo se “pogospodili”. Senada me obrisala s društvenih mreža, kao da mi je srce zbog toga puklo. A malo i je, da budem poštena.
Ali stan je utihnuo.
Prvi put nakon dugo vremena probudila sam se bez panike kad čujem lift. Vikendom smo opet pili kavu u miru. Marko je bio opušteniji. I među nama se vratilo nešto nježno što se već bilo izgubilo pod tuđim koferima, mokrim ručnicima i neizgovorenim ljutnjama.
Neki mi još ne pričaju. Na obiteljskim ručkovima osjetim pogled, onu tanku osudu ispod pristojnosti. Kao, eto nje, žene koja broji dane rodbini. Možda i brojim. Ali sam prije toga brojila svoje živce, neprospavane noći i sve trenutke kad sam se u vlastitoj kući osjećala kao višak.
Je li stvarno hladno tražiti poštovanje u svom domu? I recite mi iskreno, gdje završava gostoprimstvo, a gdje počinje tiho iskorištavanje?