Kćer mi je rekla da me čovjek kojeg volim ne voli nego računa moje kune, a ja sam je zbog toga gotovo izgubila
“Mama, jel ti mene uopće čuješ? Taj čovjek te laže!”
Lejla je stajala nasred moje kuhinje, crvena u licu, s mobitelom u ruci. Ja sam sjedila za stolom, stežući šalicu kave toliko jako da me boljela šaka. Vanjskim prozorom se lijepila kiša, a meni je samo jedno tuklo u glavi: ne opet samoća, ne opet praznina, ne opet tišina stana u kojem već šest godina nema mog Mirsada.
“Dosta više, Lejla”, rekla sam joj. “Nisam dijete. Imam 58 godina, ne 18.”
“Baš zato se bojim!”
To “bojim” me presjeklo, ali nisam popustila. Nisam mogla. Jer da sam tad priznala da možda ima pravo, morala bih priznati i nešto gore — da sam se, poslije svega, dala uhvatiti na nekoliko nježnih poruka i dva vikenda u Tuzli.
Zvao se Zoran. Upoznao me preko Facebooka. Prvo je komentirao ispod moje slike iz Jajca, napisao da imam “tužne, ali dobre oči”. Glupo zvuči, znam. Tada mi nije zvučalo glupo. Zvučalo mi je kao da me netko prvi put nakon dugo vremena stvarno vidi.
Pisao je svako jutro.
“Jesi li popila kafu?”
“Kako ti je danas duša?”
Tko još pita kako ti je duša? Ja sam se na to raspala. Nakon smrti muža nisam znala više ni kako razgovarati s muškarcem, a kamoli kako vjerovati da nekome mogu biti zanimljiva. Kćer ima svoj život, posao, dijete, trku. Nisam joj to zamjerala. Ali večeri su mi bile duge, baš duge.
Zoran je govorio da radi s autima, da je rastavljen, da ga je žena uništila i financijski i kao čovjeka. Uvijek ta neka tuga u glasu. Uvijek neka rana. A ja, budala, na tuđu ranu odmah stavljam svoje srce.
Kad je prvi put tražio novac, nije to rekao direktno.
“Sramota me i spomenuti…”
“Pa reci, Zorane.”
“Zaglavio sam s registracijom i dugom za servis. Samo da premostim desetak dana. Vratio bih ti, života mi.”
Nisam mu odmah poslala. Neću lagati. Dva dana sam vrtjela njegovu poruku, pa njegov glas, pa svoje godine, pa svoj ponos. Na kraju sam uplatila 700 maraka. Rekla sam sebi: čovjeku se može desiti.
Lejla je saznala slučajno. Došla je po zimnicu i vidjela uplatnicu na polici.
“Kome si ti ovo slala?”
Kad sam joj rekla, lice joj se promijenilo. Ne kao kad je netko ljut. Gore. Kao kad vidiš da se nešto ružno već dogodilo, a ti kasniš.
“Mama, ovaj te mulja.”
“Nemoj tako pričati.”
“Kako da pričam? Da ti aplaudiram? Čovjeka ne znaš kako treba!”
“Znam ga dovoljno.”
“Ne znaš! Znaš ono što ti on piše!”
Posvađale smo se tako da mi je unuka počela plakati u hodniku. Lejla je uzela jaknu, drhtala je dok je oblačila.
“Samo nemoj poslije reći da te nisam upozorila.”
Tri tjedna nismo pričale. Meni je inat radio svoje. Zoran je, naravno, bio pun razumijevanja.
“Kćeri znaju biti grube kad misle da štite.”
“Ona misli da sam glupa”, rekla sam mu jedne večeri.
“Nisi glupa. Samo si dobra. A dobre ljude svi hoće da kontrolišu.”
Tad mi je već tražio još novca. Ovaj put 1.500 maraka. Navodno neka kapara za posao, samo da ne propadne prilika. U stomaku mi je nešto sjelo teško, ali on je odmah osjetio moju šutnju.
“Ako ne možeš, razumjet ću. Samo sam mislio… mi smo valjda jedno drugom oslonac.”
Ta riječ, oslonac. Kako me pogodila. Udovica se navikne da ništa ne traži. A kad joj netko kaže da je nekome oslonac, ona to zamijeni za ljubav.
Lejla me nazvala u nedjelju navečer.
“Moram doći. Odmah.”
Kad je ušla, nije ni sjela. Samo je spustila laptop na stol i otvorila nekoliko profila. Isti osmijeh. Ista košulja. Iste poruke.
“Dobre oči. Kako ti je duša. Jesi li popila kafu.” Sve isto.
Jednoj ženi iz Zenice obećavao brak. Drugoj iz Mostara govorio da će doći upoznati njene sinove. Trećoj je poslao isti tekst koji je meni slao kad nisam mogla spavati.
Osjetila sam kako mi se lice pali od srama. Nisam plakala odmah. To je najgore. Kad ti je šok toliko jak da ti ni suze ne dođu.
“Kako si ovo našla?” jedva sam pitala.
Lejla je progutala knedlu.
“Pisala sam ženama. Jedna mi je poslala glasovne. Mama… isti je i njoj tražio pare.”
Sjela sam. Samo sam sjela. Gledala sam u ekran i imala osjećaj kao da gledam sebe kako tonem, a ne mogu se uhvatiti ni za šta.
Nazvala sam ga pred njom.
“Zorane, tko su ove žene?”
Šutio je sekundu, dvije.
Onda se nasmijao. Kratko. Hladno.
“Svašta se danas može napraviti na internetu.”
“Nemoj me praviti ludom.”
“A šta si ti meni? Žena?”
Ta rečenica me dotukla. Ne to što me lagao. Nego što sam u njegovom glasu prvi put čula koliko sam mu malo značila. Manje od novca. Manje od vremena koje je potrošio da mi napiše poruku za dobro jutro.
Prekinula sam vezu i blokirala ga. Poslije sam otišla u kupatilo, zaključala vrata i kliznula niz zid. Tamo me našla Lejla.
Nije rekla “jesam ti rekla”. Samo je sjela pored mene na pločice i naslonila glavu na moje rame, kao kad je bila mala.
“Oprosti”, šapnula sam.
“Ne, mama. Ti meni oprosti što sam vikala. Samo… nisam znala kako da te spasim.”
To me slomilo više od svega.
Od tada je prošlo osam mjeseci. Novac nisam vratila. Dio ušteđevine je otišao, ali više me boli to što sam počela sumnjati u vlastiti razum. Kad mi netko danas uputi lijepu riječ, ja odmah tražim zamku. Kad zazvoni mobitel kasno navečer, srce mi preskoči, ali ne od uzbuđenja nego od nepovjerenja.
S Lejlom polako krpam odnos. Dođe na kafu, ja pričuvam unuku, ona meni provjeri ponekad poruke i nasmije se da ne budem “naivna mati”. Zaboli me to, ali i razumijem. Trebat će vremena.
Najviše me muči jedno: kad žena jednom posumnja u vlastiti sud, kako ga opet sastavi? I recite mi, je li veći grijeh što sam vjerovala njemu ili što jedno vrijeme nisam vjerovala vlastitoj kćeri?