Kad sam na sudu pogledala vlastitu majku, znala sam da joj ne mogu spasiti dušu, iako sam joj poštedjela život iza rešetaka
“Gdje su djeca?” pitala sam, a glas mi je pukao prije nego što sam završila rečenicu.
Mama je stajala kraj klupe, raščupana, blijeda, s otvorenom torbom u rukama. Oči su joj letjele lijevo-desno, kao da će ih nekako izvući iz zraka ako dovoljno brzo trepće.
“Bili su tu. Ena je bila na toboganu, a Andrej kod one male kućice… Samo sam skoknula do kioska po vodu. Samo pet minuta, Sanela, kunem ti se.”
Pet minuta.
To su dvije riječi koje mi od tad odzvanjaju u glavi kao čekić. Pet minuta u kojima je netko otvorio vrata pakla i meni uzeo sve.
Ena je imala četiri godine. Andrej tek tri. Tog popodneva je bilo sparno, ono teško sarajevsko ljeto kad asfalt miriše na prašinu i znoj. Nazvala me mama i rekla: “Dovedi ih meni, idi na miru kod frizera, kad si zadnji put sjela kao čovjek?”
Skoro sam rekla ne. Ne znam zašto, ali stomak mi se stisnuo. Valjda zato što sam cijeli život znala da se na moju majku čovjek ne može nasloniti do kraja. Bila je ona tu, fizički. Kuhala, prala, išla na posao. Ali nikad nije znala biti stvarno prisutna. Kad sam kao mala plakala, govorila bi: “Nemoj dramatizirati.” Kad sam dobila prvu peticu iz matematike, samo je rekla: “Dobro, i šta sad?”
Ipak, tog dana sam popustila. Možda jer sam bila umorna. Možda jer sam željela vjerovati da baka ipak drugačije voli unuke nego što je voljela mene.
Kad sam došla na igralište, policija je već bila tu. Jedna žena je držala mamu za ramena jer se tresla toliko da nije mogla stajati. Vidjela sam Eninu roznu šnalu kraj ceste prije nego što mi je itko išta rekao.
Poslije su mi objasnili. Igralište je bilo tik uz prometnu ulicu. Ograda je na jednom dijelu bila slomljena već mjesecima. Mama je otišla do kioska preko puta. Nije ih povela. Nije nikoga zamolila da pripazi. Kad se vratila, njih više nije bilo. Istrčali su za loptom.
Ja se tog dijela ne sjećam kako treba. Samo sirena. Nečije ruke na meni. Amar koji dolazi sav zadihan i urla: “Gdje su? Gdje su mi djeca?”
Te noći u bolnici sjedio je preko puta mene i gledao me kao strankinju.
“Rekao sam ti da ih ne ostavljaš s njom”, promrmljao je.
“Nemoj sad… molim te, nemoj sad”, šaptala sam.
Ali on je udario šakom u zid.
“Kad je tebi ikad bila majka? Kad?”
To pitanje me presjeklo više nego da me opsovao. Jer istina je boljela. Ja sam to znala. Samo nisam htjela da mi je netko izgovori naglas dok mi djeca leže mrtva.
Sahrana je prošla kao magla. Bijeli mali sanduci. Tišina koju para jecaj moje svekrve. Ljudi donose pite, kafu, sokove, kao da se išta može progutati. Mama nije došla do mene. Sjedila je u uglu kuće kod tetke Nermine i samo ponavljala: “Nisam htjela. Nisam htjela.”
A ja sam u sebi vikala: “Ali jesi. Ostavila si ih.”
Nakon toga se sve raspalo brzo i ružno. Amar je počeo spavati u dnevnoj. Nije više podnosio njen spomen. Nije podnosio ni mene, ako ćemo iskreno. Gledao me kao produžetak nje. Kao ženu koja je pustila istu hladnoću nazad u kuću.
Jedne večeri, dok sam slagala Enine majice koje sam uporno prala iako ih više nitko nije nosio, rekao mi je:
“Ja ovako ne mogu. Kad te pogledam, vidim taj dan. Vidim tvoju majku. Vidim ogradu.”
“I ja to vidim”, rekla sam.
“Ne, ti još uvijek tražiš razlog da je opravdaš.”
Šutjela sam, jer jesam. I to me ubijalo od srama.
Nismo se razveli odmah. Vukli smo se mjesecima kroz tišinu, optužbe, tablete za smirenje, njegove izlaske bez riječi, moje noći na podu dječje sobe. Onda je samo potpisao papire. Bez scene. To je možda bilo i gore.
Kad je došao sud, rodbina se podijelila kao da biraju stranu na svadbi, a ne na grobu dvoje djece. Tetka Nermina je govorila: “Majka ti je, ne daj da je zatvore.” Amarova sestra Lejla mi je rekla: “Ako sad popustiš, izdala si Enu i Andreja drugi put.”
Noć prije svjedočenja nisam spavala. Gledala sam u plafon i mislila na sebe sa osam godina, kako stojim na školskom priredbi i tražim mamu po sali, a nje nema. Uvijek negdje drugdje. Uvijek umorna, odsutna, hladna. Cijeli život sam čekala da me vidi. A sad je cijeli svijet gledao u mene da odlučim hoću li je slomiti do kraja.
Na sudu je izgledala starije deset godina. Siva marama, spuštena ramena, ruke koje se ne prestaju gužvati u krilu. Kad je podigla pogled prema meni, prvi put sam u njenim očima vidjela nešto što je ličilo na istinski strah. Ne od zatvora. Od mene.
Sudac me pitao tražim li najstrožu kaznu.
U grlu mi je gorjelo. Htjela sam reći da. Htjela sam da osjeti makar zrno onoga što ja nosim svaki dan. Htjela sam da je kazna zgnječi jer je njen nemar zgnječio moj život.
Ali onda sam shvatila nešto strašno. Da me nijedna presuda neće vratiti djeci. Da meni ne treba njeno truljenje u ćeliji da bih znala šta je uradila. I da, koliko god me to ponižavalo, nisam htjela živjeti s tim da sam vlastitu majku gurnula do kraja, iako me ona gurnula odavno.
Rekla sam da ne tražim maksimalnu kaznu.
U sudnici je nastao muk. Amar je samo spustio glavu. Mama je zaplakala, onako tiho, skoro nečujno.
Dobila je kaznu, uvjetnu uz obavezno psihijatrijsko liječenje i društveno koristan rad. Neki su rekli da sam slaba. Neki da sam ljudina. Ja se ni danas ne osjećam ni kao jedno ni kao drugo.
Samo znam da joj nakon presude nisam prišla. Nisam je zagrlila. Nisam rekla “mama”. Prošla sam kraj nje kao kraj tuđe žene.
Od tad se nismo čule. Ne mogu joj oprostiti. Možda nikad neću. Ima rana koje ne zarastu, samo naučiš da ih nosiš ispod odjeće i da ne vrištiš svaki put kad ih nešto dotakne.
Jesam li je poštedjela zbog nje, ili zbog onog djeteta u meni koje je cijeli život molilo da ga majka ne napusti skroz? I recite mi iskreno, može li se uopće živjeti između pravde i oprosta kad ti srce ostane na praznom igralištu?