Kad sam mu rekla da biram mir za svoju djecu, a ne njegovu sestru, prvi put me stvarno pogledao
“Opet si došla bez da javiš?”
To sam izgovorila tiše nego što sam htjela, ali dovoljno jasno da me čuje. Stajala sam na vratima kuhinje, još u kućnoj majici, a Senada je već otvarala lonce na šporetu kao da je u svom stanu.
Samo je slegnula ramenima.
“Ma šta fali, vikend je. Djeca se razvesele kad dođem.”
Djeca? Moja Lejla i Amar su sjedili u dnevnoj i šutjeli. Lejla je bojila nešto za školu, Amar je stišavao televizor čim bi osjetio napetost. Znali su već. Čim tetka dođe, mama se ukoči, babo šuti, a stan više nije naš.
Moj muž Mirza ušao je za njom noseći njenu putnu torbu. Torbu. Kao da dolazi na dva sata, a ne na tri dana. Opet.
“Amina, nemoj odmah počinjati”, rekao je, spuštajući pogled.
Tad mi je nešto u prsima puklo, ono što puca kad predugo trpiš sitnice koje odavno više nisu sitnice.
Senada nije bila loša žena na prvi pogled. Razvedena, sama, stalno u nekim dugovima, vječito s pričom da joj je teško. I bilo mi je teško zbog nje, stvarno. U početku sam je dočekivala s kafom, pravila pitu, ostavljala joj čist peškir. Jedan vikend, pa drugi, pa skoro svaki. Bez poruke. Bez pitanja. Dođe petkom predveče i ostane do nedjelje navečer, nekad i do ponedjeljka ujutro.
A u međuvremenu sjedi u mojoj kuhinji, komentira kako odgajam djecu, zašto Mirzi dajem premalo mesa, zašto mi zavjese nisu oprane, zašto Lejla ide na folklor a ne na engleski.
“Ja to kažem za tvoje dobro”, govorila bi.
Za moje dobro. Bože dragi.
Jednom sam je zatekla kako kopa po ladici gdje držim račune.
“Šta tražiš?”
“Ništa, samo sam tražila olovku.”
U ruci joj račun za struju i opomena od banke. Mirza je tad radio skraćeno jer je firma kasnila s plaćama, a ja sam krpila kraj s krajem u vrtiću gdje radim. Gledala me onim pogledom punim sažaljenja i neke čudne naslade, pa rekla:
“Trebali ste ranije razmišljati kako trošite.”
Te noći sam plakala u kupatilu da djeca ne čuju.
Mirzi sam govorila mirno, pa ljutito, pa kroz suze.
“Ne mogu više ovako. Ovo nije gost, ovo je treći član braka.”
On bi samo ponavljao isto:
“To mi je sestra. Nema nikoga. Ako joj ja ne pomognem, ko će?”
“Pomozi joj, ali ne preko naših leđa. Ne preko moje glave. Ne preko djece.”
Ali on je nosio taj teret krivnje odavno. Njihov otac je umro rano, majka ih je jedva podigla, a Mirza je odmalena imao taj osjećaj da mora biti i brat i otac i spasitelj. Razumjela sam ja to. Samo, dokle?
Vrh svega bio je prošli mjesec.
Bila je subota. Planirali smo prvi put nakon dugo vremena odvesti djecu na Vrelo Bosne. Lejla je od jutra spremala sendviče, Amar ponio loptu. Kad eto Senade na vrata, sa dvije kese i onim svojim glasom:
“Evo mene, nisam mogla ostati sama danas.”
Mirza ju je pustio unutra bez riječi. Pogledala je jakne na djeci i rekla:
“Kud ste navalili?”
“Imamo plan”, rekla sam.
“Pa idite sutra. Danas sam ja došla.”
Kao da je to normalno. Kao da je naš život čekaonica za njena raspoloženja.
Lejla je tad tiho pitala:
“Mama, jel opet ne idemo?”
Taj njen glas me slomio više nego sve prije toga.
Nisam vikala odmah. Samo sam otišla u spavaću, izvadila putnu torbu i počela pakovati dječije stvari. Mirza je utrčao za mnom.
“Šta radiš?”
“Ono što sam trebala davno. Vodim djecu kod svojih. Ako ti je lakše živjeti sa sestrom nego sa nama, onda izvoli.”
On je problijedio.
“Amina, nemoj praviti cirkus.”
Okrenula sam se prema njemu i prvi put rekla bez drhtanja:
“Nije cirkus što ja odlazim. Cirkus je što tvoja sestra živi pola života u našem stanu, a ti se praviš da je to gostoprimstvo. Ja više nemam gdje sjesti u vlastitoj dnevnoj, djeca šapuću kad je ona tu, a ti meni govoriš o moralu. A prema meni? Prema njima?”
U dnevnoj je nastala ona teška tišina. Senada je sjedila uspravno, uvrijeđena, ali prvi put bez komentara.
Mirza je dugo šutio. Gledao je u Amara koji je stajao kod vrata sobe i stezao loptu uz prsa. Onda je izašao u hodnik i rekao joj:
“Senada, ne može više ovako. Moraš javiti prije nego dođeš. I ne možeš ostajati cijeli vikend svaki put. Mi imamo svoj život.”
Ona se odmah digla.
“Aha, sad sam višak? Zbog žene me izbacuješ?”
“Ne izbacujem te. Postavljam granicu”, rekao je, tiho, ali čvrsto.
“Granica je trebala biti davno. I prema tebi i prema meni. Ja sam kriv što sam pustio da ode predaleko.”
Nisam mogla vjerovati da to slušam.
Senada je plakala, govorila da smo nezahvalni, da će crknuti sama i da ćemo se jednom sjetiti nje. Otišla je zalupivši vratima toliko jako da su se čaše u vitrini zatresle.
Djeca su stajala ukočeno. Mirza je sjeo na kauč i pokrio lice rukama. Prvi put mi je izgledao umorno, ne kao muž koji se inati, nego kao čovjek koji je predugo nosio pogrešan teret.
Prišla sam mu, ali nisam ga odmah dotakla. Trebalo mi je vremena. Trebalo je i njemu.
Od tada je prošlo nekoliko sedmica. Senada se javlja, ali ne dolazi bez najave. Ljuta je, hladna, nekad zajedljiva. Mirza joj i dalje pomaže koliko može, ali više ne otvara vrata bez pitanja. Naš stan opet liči na dom. Djeca se smiju glasnije. Ja dišem normalnije.
Ali rana je ostala. Ne zbog nje, nego zbog toga što sam morala zaprijetiti odlaskom da bih bila saslušana u vlastitoj kući.
Je li stvarno žena uvijek posljednja kad se dijele tuđe obaveze po njenim leđima?
Recite mi iskreno, jesam li trebala još šutjeti ili sam granicu postavila tek kad je već bilo prekasno?