Natjerala sam muža da bira između liječenja i izlaska iz našeg stana, nakon što je prokockao i naš kredit i djetinjstvo naše kćeri
“Gdje su pare, Mirza?” pitala sam ga, a glas mi je pucao dok sam stajala bosih nogu na hladnim pločicama u kuhinji.
On je sjedio za stolom, spuštene glave, vrteći upaljač među prstima kao da će ga to spasiti.
“Vratit ću. Samo mi daj još par dana.”
Par dana. To sam slušala godinama.
Na frižideru su magnetom bili zakačeni računi za vrtić, struju, kredit i dug u obližnjoj trgovini gdje su mi još davali “na teku” jer me znaju odmalena. Na stolu je bila uplatnica za našu Lejlu. Trebala je ići na izlet s grupom iz vrtića. Nije to bio nikakav luksuz, nego jedan običan izlet, ali meni se činilo kao planina koju ne mogu preći.
A on je prokockao i ono što smo imali i ono što nismo imali.
Kad smo se Mirza i ja uzeli, nije bio takav. Radio je u skladištu, donosio kući plaću, znao me nasmijati i zagrliti baš kad treba. Nismo imali puno, ali živjeli smo normalno. Kava nedjeljom kod moje mame, šetnja po nasipu, ponekad ćevapi kad legne plaća. Onda je krenulo s kladionicom. U početku sitno. Tiketi, utakmice, priče kako “samo vrti” i kako svi to rade.
Nisam ni skužila kad je to postalo bolest.
Prvo je kasnio s režijama. Onda je posudio od mog brata Denisa bez da mi kaže. Pa je digao brzi kredit. Kad sam to saznala, doslovno mi se zamračilo pred očima.
“Kredit? Bez mene? Jesi li ti normalan?”
“Morao sam pokriti dug, Sanela. Da nisam, došli bi mi na vrata.”
“A sad neće doći? Sad si sve riješio, jel?”
Šutio je. To njegovo šutanje me nekad boljelo više nego laž.
Počela sam čistiti po stanovima poslije svog posla u pekari. Ujutro ustajem u pet, Lejlu vodim u vrtić, trčim na posao, popodne čistim, navečer kuham i glumim da je sve pod kontrolom. Lejla me jednom pitala:
“Mama, zašto ti uvijek brojiš novce?”
Naslonila sam se na sudoper i okrenula glavu da ne vidi da plačem.
“Zato što mama računa koliko smo bogate”, rekla sam, pa se kiselo nasmijala.
Dijete osjeti sve. Možeš ti šutjeti koliko hoćeš.
Najgore je bilo kad sam našla njezinu kasicu-prasicu otvorenu. On nije ni sklonio sitniš kako treba. Po stolu su bile rasute kovanice od dvije marke i pedeset feninga. Gledala sam to i nisam mogla disati.
Kad je došao kući, nisam vikala odmah. To je valjda bilo najstrašnije.
Samo sam stavila kasicu pred njega.
“I Lejline pare si uzeo?”
Pogledao me jednom, pa u pod.
“Vratit ću.”
“Nemoj mi to više nikad izgovoriti. Nemoj.”
Te večeri sam nazvala njegovu majku. Hazira je dugo šutjela, pa rekla ono što sam i sama znala.
“Sine moj, propao je. Ali ako ga ti sad ne presiječeš, povući će i vas dvije.”
Sutradan sam promijenila bravu na ladici gdje sam držala dokumente i karticu. Kad je vidio, poludio je.
“Praviš od mene lopova u vlastitoj kući!”
Tad sam pukla.
“Ne pravim ja ništa. Ti jesi lopov u vlastitoj kući. Pokrao si dijete, mene, naš život. Pokrao si svaki mir koji sam imala.”
Lejla je stajala na vratima sobe sa svojim plišanim zecom. Nikad neću zaboraviti njen pogled. Zbunjen, uplašen. Premalen za sve to.
Te noći nisam spavala. Ujutro sam mu spakirala torbu. Dvije trenerke, majice, jaknu i lijekove za želudac koje ionako nije redovno pio.
“Ili ideš na liječenje, u ustanovu, danas, ili izlaziš iz stana. Nema više između. Nema više obećanja, nema više kunem se, nema više sutra.”
Gledao me kao da me prvi put vidi.
“Ti bi mene izbacila?”
“Ne. Tvoja ovisnost te izbacila. Ja samo zatvaram vrata.”
Otišao je kod rođaka u Zenicu. Prvih deset dana nije se javljao. Meni je bilo muka od svega, ali istovremeno… kuća je prvi put bila tiha. Strašno je kad ti tišina dođe kao olakšanje.
Ljudi su pričali. Naravno da jesu. Jedni su govorili da sam hladna, drugi da sam trebala i ranije. Moja sestra Amra mi je samo rekla:
“Ako ga primiš opet bez promjene, nemoj se čuditi kad te opet slomi.”
Nakon skoro dva mjeseca nazvao me.
Glas mu je bio drugačiji. Umorniji, ali čist.
“Sanela, u Tuzli sam, u programu za ovisnost. Imam terapeuta. Idem na grupe. Znam da ti ovo ne znači puno poslije svega, ali… nisam pobjegao. I našao sam čovjeka preko jednog iz grupe, mogao bih raditi u autoperionici kad završim prvi dio programa.”
Nisam ništa rekla nekoliko sekundi.
“Zašto bih ti vjerovala?”
“Ne trebaš odmah. Samo… gledaj šta radim, ne šta pričam.”
To me presjeklo jer je prvi put rekao nešto stvarno.
Vratio se tek poslije. Mršaviji, nekako manji u ramenima. Sjeo je za stol gdje je nekad lagao i iz torbe izvadio papire, plan oporavka, termine kontrola, broj terapeuta. Sve je stavio preda me bez velike drame.
Lejla ga je gledala iz hodnika, skrivajući se iza zida. On joj je tiho rekao:
“Bubice… tata sad mora sve ispočetka. Ako mi daš vremena.”
Nije potrčala prema njemu. I iskreno, drago mi je da nije. Djeca ne zaboravljaju tako lako kao što odrasli vole misliti.
Dala sam mu zadnju priliku. Ne zbog njega samo. Zbog toga što sam htjela da Lejla, ako ikako može, osjeti da obitelj nije samo mjesto gdje se viče i broji sitniš. Ali ovaj put pod mojim uvjetima. Terapija, posao, potpuna kontrola nad novcem, i jedna greška znači kraj.
I dalje spavam laganog sna. I dalje me presječe kad zazvoni telefon navečer. I dalje nekad krišom provjerim džepove njegovih jakni, pa se poslije mrzim zbog toga. Ali on zasad radi. Dolazi kući umoran, miriše na šampon za aute i vodu, ne na dim i poraz. To je valjda početak.
Samo, čovjek koji jednom slomi kuću ne popravi je riječima. Popravlja je danima. Mjesecima. Možda godinama.
Recite mi iskreno, koliko puta čovjeku treba dati novu šansu prije nego što i sam sebe izgubiš?
I može li se povjerenje ikad vratiti do kraja, ili samo naučimo živjeti s njegovim pukotinama?