Je li poštenje danas samo maska za budale
„Pa gledaj ga, Marko! Gledaj ga kako se smije dok nam priča o novom stanu u centru, a nije odradio ni jedan dan pravog posla u životu!“
Kričao sam, a glas mi je drhtao od bijesa koji sam pokušavao potisnuti mjesecima. Sjedili smo za stolom, miris pečenog mesa i domaće rakije ispunjavao je prostoriju, ali atmosfera je bila gusta kao smog. Preko puta mene je sjedio moj zet, Marko, miran, gotovo previše miran. Do njega je bila moja kći, Ivana, s tim pogledom koji kaže: „Tata, opet počneš“.
A pored njih? Njegov otac, Stjepan, i majka, Vesna. Ljudi koji su se u našem gradu „domutrili“ preko noć. Sumnjivi poslovi, veze s pravim ljudima, onaj perpetuity gdje svi znaju tko je koga pogurao, ali nitko ništa ne govori.
„Gospodine Ante, zašto ste tako napeti? Samo smo htjeli podijeliti radost“, rekao je Stjepan onim svojim namazanim tonom, dok je lagano vrtio čašu vina.
Smijehom. On je to rekao sa smijehom.
Srušio sam se u stolicu. Cijeli život sam radio u tvornici. Trideset godina, od šest do dvije, ruke hrapave, leđa zakrivljena. Vjerovao sam u radnu etiku, u to da se svaki dinar, svaki euro, mora zaslužiti znojem. Moja djeca su odrasla znajući da se ništa ne dobiva besplatno.
A onda dolazi on. Čovjek koji je „nabavio“ firmu preko veze, koji je kupio pola ulice manipulatorskim ugovorima i sada se hvali statusom kao da je to rezultat neke genijalnosti.
Najgore je bilo gledati moje unuke. Male su, ali već primjećuju. Vidim kako gledaju djeda Stjepana, kako mu se dive jer ima najnoviji auto i najskuplje satove. Bojao sam se. Bojao sam se da će naučiti da je poštenje za budale. Da će pomisliti da je put do uspjeha prečica, poznanstvo i malo „podmašćivanja“.
„Ivana, jesi li ti to stvarno prihvatila? Da tvoji djeca odrastaju u takvom okruženju?“ šapnuo sam kćeri kasnije, dok smo čistili stol.
Pogledala me je s tugom. „Tata, Marko nije njegov otac. Marko je pošten. On radi, on se trudi. Zašto ga kažnjavaš zbog onoga što su njegovi roditelji radili?“
Tu sam zapleo.
Marko je bio čudna točka u toj njihovoj dinastiji. Iako je odrastao u luksuzu koji je Stjepan stvorio sumnjivim putem, Marko nikada nije preuzeo taj mentalitet. Vidio sam ga kako pomaže radnicima na gradilištu, kako se stidi očevih hvala na večerama, kako pokušava izgraditi vlastiti put, polako i iskreno.
Bila je to prava psihološka tortura za mene. Kako može netko iz takvog blata ostati čist? I zašto me to toliko ljutilo?
Jednom smo s Markom sjedili u garaži, popravljali staru kosilicu. Tišina je trajala dugo.
„Znam što mislite o mom ocu, gospodine Ante“, rekao je tiho, bez one agresivnosti koju sam očekivao. „I u pravu ste. Većina stvari koje imamo… nisu zaslužene. Zato se trudim da moja djeca znaju razliku. Zato sam izbacio oca iz svog poslovanja čim sam mogao“.
Pogledao sam ga. Prvi put sam ga stvarno pogledao. Vidio sam u njegovim očima istu onu težinu koju nosim ja. On se borio s istim demonima, samo što su njegovi bili u njegovom vlastitom domu.
Sjećam se onog trenutca kad je Stjepan pokušao „pomagati“ Marku s jednim projektom. Ponudio mu je kontakt čovjeka koji bi „sredio“ sve papire bez potrebe za čekanjem i pravim dozvolama.
„Samo jedan potpis, sinko, i sutra počinjemo“, rekao je Stjepan.
Marko ga je odbio. Pred svima. Rekao je da radije čeka šest mjeseci i plaća sve takse, nego što će započeti posao s mrljom na obrazu.
Tada sam prvi put osjetio kako mi se nešto pomiče u prsima. Možda sam bio prebrz. Možda sam bio zaslijepljen svojim vlastitim gnjevom prema svijetu koji se promijenio.
Ali i dalje me prožima strah. Kad god vidim kako Vesna kupuje unucima najskuplje igračke, dok ja im donosim drvene kockice koje sam sam izradio, osjećam se malim. Osjećam se kao relikt prošlosti.
Sjedim ponekad na terasi i pitam se: jesu li moje vrijednosti uopće ostale relevantne? Je li skromnost i poštenje postali samo priča za djecu, nešto što pričamo da bismo se utješili dok nas drugi preteknu u brzoj traci?
Jesam li ja bio naivan što sam mislio da će svijet uvijek nagrađivati one koji rade?
Marko je pošten, ali on živi u svijetu koji to više ne cijeni. On je kao ja, ali u odjeći koja izgleda skuplje. Ipak, svaki put kad vidim kako on gleda svoju djecu, nadam se da će ta iskra preživjeti. Da će unuci znati da je prava vrijednost čovjeka u onome što je sam stvorio, a ne u onome što mu je „sredio“ netko s jakim vezama.
Ipak, kad god vidim Stjepana kako se hvali svojim novim satom, ruke mi još uvijek drhte od bijesa. Ne mogu to jednostavno isključiti. To je u meni, u krvi, u svakom satu provedenom u onoj prašnjavoj tvornici.
Možda je to moja prokletstvo, a možda i moja jedina prava ponosna točka.
Samo se pitam, hoće li moja djeca jednog dana gledati mene i misliti da sam bio budala jer nisam znao „iskoristiti prilike“.
Je li poštenje danas samo maska za one koji nemaju hrabrosti biti lukavi? Što vi mislite, ima li uopće smisla ostati častan u svijetu gdje se najviše cijeni onaj tko najbolje zna prevariti sustav?