Vratila sam se po djecu i zatekla ih gladne kod svoje majke, a onda sam shvatila da se ona više ne može brinuti ni o sebi
“Mama, mi smo gladni”, rekla je Lana čim sam otvorila vrata, onim tihim glasom od kojeg mi se sledila krv.
Marko je sjedio na tepihu u pidžami, iako je bilo skoro šest popodne. Na stolu je stajala otvorena pašteta, stara pola dana, i dvije šnite tvrdog kruha. U sudoperu prljavo suđe, po podu mrvice, a iz dnevne sobe televizor trešti kao da je netko pojačao da zagluši tišinu.
Moja majka, Kata, stajala je kod prozora i gledala van. U ruci joj daljinski. Kad se okrenula prema meni, na licu joj onaj poznati tvrd izraz.
“Što je sad?” pitala je.
“Što je sad?! Djeca su gladna, mama. Gladna. Jesi li ih uopće nahranila?”
Ona je slegnula ramenima.
“Jesu jeli. Ne dramatiziraj odmah. Lana je izmišljala da neće grah. Marko je htio čokolino, a toga nije bilo. Nisam ja sluškinja.”
U tom trenutku mi je puklo nešto u prsima. Godinama sam s njom imala težak odnos. Uvijek je bila hladna, oštra, od onih žena koje ljubav pokažu tako da ti kažu da obučeš potkošulju. Ali ovo… ovo je bilo previše.
“Nisi sluškinja? To su ti unuci, mama! Ostavila sam ih na jedan vikend, jedan jedini vikend!”
Marko me uhvatio za nogu. Bio je vruć. Tek tad sam shvatila da dijete gori.
“Ima temperaturu od jutros”, rekla je ona, kao da mi govori da je vani kiša.
Okrenula sam se prema njoj i prvi put u životu osjetila nešto gore od bijesa. Gađenje. I strah.
Djeca sam strpala u auto, usput kupila peciva, jogurt, banane. Lana je jela tako brzo da sam joj morala reći da uspori. Marko je zaspao na stražnjem sjedalu s komadom kifle u ruci. Ja sam vozila i tresla se.
Nazvala sam sestru, Mirelu.
“Ako mi sad kreneš braniti mamu, kunem ti se…”
“Smiri se”, rekla je odmah. “Što je bilo?”
Ispričala sam joj sve. Čula sam njezin izdah s druge strane.
“Nije prvi put”, rekla je tiho.
“Molim?”
“Prošli tjedan je mene zvala u dva ujutro i pitala gdje joj je pokojni otac. Rekla je da je izašao po novine i da ga nema satima. Tata je mrtav devet godina, Lejla.”
Sjedila sam u autu ispred zgrade i samo gledala ravno. Kao da mi je netko izbio zrak.
“Zašto mi nisi rekla?”
“Jer bi opet rekla da pretjerujem. Kao i uvijek. I jer… nisam znala kako.”
To me zaboljelo jer je bilo istina. Mirela i ja godinama smo bile na ratnoj nozi. Otkad se udala u Visoko i vratila nakon razvoda, stalno smo se kačile oko majke, stana, novca, svega. Ona je tvrdila da ja glumim uspješnu Zagrepčanku koja sve drži pod kontrolom. Ja sam za nju govorila da je vječna žrtva. Ružne stvari. One koje se ne zaboravljaju lako.
Ali idućih dana više nije bilo prostora za stari ponos.
Odvela sam Marka pedijatru, nije bilo ništa ozbiljno, viroza. Djecu sam vratila u rutinu, vrtić, škola, kupanje, večera, zadaća. A onda sam počela pratiti majku.
Treći dan našla sam je ispred Konzuma, bez torbe, kako stoji i gleda u parkiralište.
“Mama, što radiš ovdje?”
Pogledala me zbunjeno.
“Čekam autobus za Travnik”, rekla je.
Mi nikad nismo živjeli u Travniku.
Tad sam prvi put osjetila kako bijes popušta, a na njegovo mjesto dolazi nešto teže. Krivnja. Ona gusta, ljepljiva, koja te prati i kad pereš suđe i kad legneš spavati.
Neurolog, obiteljska liječnica, vađenje krvi, CT, termini koje je bilo nemoguće uhvatiti bez deset poziva i pola dana godišnjeg. Na poslu su me već gledali ispod oka. Radim u knjigovodstvu, kraj mjeseca, obračuni, pritisak. Kod kuće djeca traže svoje. Lana me jedne večeri pitala:
“Mama, hoće li baka opet zaboraviti da smo gladni?”
Nisam znala što da kažem. Samo sam je privukla sebi.
Mirela je dolazila kad je mogla, ali svaki naš razgovor bio je na rubu svađe.
“Ne možeš sve sama”, rekla mi je jednom u majčinoj kuhinji, dok smo prebirale papire i nalaze.
“A gdje si bila kad je trebalo?”
Spustila je fascikl na stol malo prejako.
“Gdje si ti bila? Ti si ih ostavljala ovdje. Ti si vjerovala da je sve u redu jer ti je tako bilo lakše.”
Ušutjela sam. Jer i to je bilo istina, barem djelomično. Vidjela sam sitne znakove. Da zaboravi lonac na štednjaku. Da tri puta pita isto. Da Lanu zove imenom moje pokojne tetke. Samo nisam htjela gledati ravno u to.
Kad smo konačno sjedile kod neurologa, majka je bila neobično mirna. Gledala je svoje ruke. Tanke, prošarane mrljama. Liječnik je govorio smireno, stručno, početna faza, daljnje praćenje, terapija, sigurnost, nadzor. Ja sam klimala glavom, a u sebi se raspadala.
Kod kuće, dok sam joj slagala lijekove u kutijicu po danima, rekla je gotovo šapatom:
“Nemoj se ljutiti za djecu. Htjela sam im skuhati juhu. Samo… zaboravila sam što dalje ide.”
Nisam je odmah pogledala. Prsti su mi drhtali.
“Mogla si me nazvati.”
“Znala sam da ćeš vikati.” Zastala je. “Ti si oduvijek vikala kad si bila povrijeđena.”
To me presjeklo. Jer i to je, nažalost, bilo istina.
Ne mogu reći da sam joj sve oprostila. Ne još. Previše je godina između nas prošlo hladno, tvrdo, s malo nježnosti i puno zamjeranja. Ali sad joj zakazujem preglede, donosim ručak, pazim da popije terapiju. Djecu više ne ostavljam samu kod nje. Lana joj crta cvijeće, Marko je i dalje malo zazire. I ne tjeram ga. Sve to ide polako.
Ponekad noću sjedim u kuhinji, s računima, nalazima i školskim porukama na stolu, i pitam se kad sam točno postala i majka svojoj djeci i majka vlastitoj majci.
I pitam se još nešto: koliko toga u obitelji godinama zovemo “teškim karakterom”, a zapravo je vapaj koji nitko nije na vrijeme čuo?
Recite mi iskreno, biste li vi mogli oprostiti nekome tko je povrijedio vašu djecu, ako znate da više nije potpuno svoj?